Irena Vrkljan : Dnevnik zaboravljene mladosti
Iskustveni svijet Irene Vrkljan zaustavljen ovim dnevničkim bilješkama iz godina 1957-1966. „čvrsto ukoričenim u teku“ obuhvaća biografsku, sociokulturnu i povijesnu dimenziju. Dio osobnih priča, zgoda i nezgoda, događaja, intimnih nemira, samoća, nepovjerenja u ljude, samo su dio atmosfere teksta kojim se mogu artikulirati događaji i osobe koje su odredile njezin život ili barem u jednom njegovom dijelu utjecale na njega.
Upravo u takvom odnosu prema sebi i zbilji, gotovo pola stoljeća nakon što su napisane, dnevničke se bilješke Irene Vrkljan doimaju jako bliskim suvremenom, često puta raslojenom, ženskom identitetu. Čine se one svježima, punim suptilnosti pogleda na druge i sebe, one kao da vraćaju čitatelje u fluid senzibilnosti njezinih ranih proza.
"Dnevnik zaboravljene mladosti" posve je intiman dokument Irene Vrkljan u kojemu se slijede kulturološke činjenice koje su označile jedno razdoblje, ali je on u isto vrijeme i književno-estetski prozni tekst u kojemu se prepoznatljivim razšivenim diskursom oblikuju zanimljivi događaji i refleksije na njih. Posebice plijeni naboj onih rečenica u kojima se čitaju bilješke o izložbama, komentari na gledane filmove, knjige koje u određenom trenutku prevodi, poezija koju čita i piše, kao i specifičnost opisa autoričine emotivne percepcije izvanjskog.
Središnja tema kojom se bavi Irena Vrkljan u dnevniku naslućuje se tek iza prve, obavijesne, razine teksta. Riječ je o intimnom sloju zapisa u kojemu autorica identificira sebe unutar vlastite osjetljivosti. Prostor kojim se kreće (Zagreb, Korčula, Rovinj), osobe s kojima komunicira (Stančić, Viculin, Krleža, Bela, Ristić, Šoljan, Kaštelan...), glazba koju sluša (Aznavour) samo su dio ove izuzetne biografije njezinih čuvstava koje je uporno zadržavala ispod površine svojih proza pišući u njima uvijek o drugima.
U dnevniku i kroz njega autorica po prvi puta traga za uspostavljanjem duhovnog autoportreta. Upisivanje sebe u tekst čini pažljivo, u tišini, mirno, finom narativnom osjetljivošću protkani su posebice one bilješke kojima se opisuju trenutci osame, utihe, sjete „prozirno sive boje“. Ovo dnevničko samooblikovanje zasigurno će vratiti čitatelje ponovnim čitanjima njezinih knjiga jer se upravo u njemu „konačno“ otkriva ono filigransko „ja“ naslućivano u „Svili“, „Berlinskom rukopisu“, „Dori“. „Dnevnik zaboravljene mladosti“ skinuo je „sve nametnute kože“ Irene Vrkljan.
Pozornost usmjerena spram potpune autorske slobode bilježenja neizgovorenih riječi, snova, tuge, ljubavi, punina minimalizma dnevničke bilješke, impresija Stančićevim slikama s „korijenjem u tijelu“, rečenice o „samoći prostora u kojemu se dodiruju samo boje“, pisma koja prima, neinzistiranje na kontinuitetu bilježenja kao ni na opisima svakodnevnih banalnosti samo se neka od mjesta ovih zapisa u kojima se, kako piše u autoričnoj napomeni, prepoznaje stalna „želja za bijegom“ ove „građanske cure“ nesklone dugim pričanjima, posve iskrene i nježne.
Dnevnik nije inicijalno pisan za objavljivanje (slučajno je nađen 2005. u kutiji na vrhu ormara u Klaićevoj), on je posve osobna potreba za kratkim tumačenjem događaja iz sinkronijsko-dijakronijskog vremena, ali i za bilježenjem impresija o osobama koje su događaj odredile. On je Ireni Vrkljan predstavljao svojevrstan odmak od zbilje otvorivši joj prostor za „ne biti s ljudima“ i priliku za samoočuvanjem. Stoga su ovi dnevnički zapisi mjesto u kojemu je štitila vlastitu osobnost od izvana nametnutog joj društvenoga portreta, oni su „površina jezera ispod kojeg počiva „pravi“ život... ja ga ponovno živim, kada pročitam neku riječ jer više živim u svijetu mašte.“
Čitatelji, posebice oni koji su upućeni u književnu poetiku Irene Vrkljan, ovim će dnevnikom još jednom ovjeriti autentičnost njezinih proza, procijenjujući u isto vrijeme i količinu istinitosti samog dnevnika. Jedno je pak sigurno. "Dnevnik zaboravljene mladosti" čita se s punim povjerenjem u ono što je zapisano, ali i kao tekst koji plijeni literarnošću opisanoga ostavljajući jedan već gotovo zaboravljen, ugodan osjet punine, kojeg samo užitak u čitanju može proizvesti.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )