Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 17.06.2008.

Ivan Kordić : Cesta izvan krajolika
Održava se
01.01.1901.

Danas kad svi, skockani, mašu zastavama i poistovjećuju osjećaje pripadanja naciji s konfekcijom osjećaja pripadnosti istoj, a sve zbog dvadesetdvojice profesionalaca koji zasada periodično znaju svoj posao, čitanje poezije spada u zaista slobodne aktivnosti. Sloboda unutar aktivnosti čitanja stihova, na manje transparentan, ali jednako neučinkovit način, u trenutku otvaranja knjige na trenutak zatvara oči pred činjenicom da mafija mlati profesionalce koji, baš kao i naši nogometaši, rade svoj posao, da poskupljuju energenti, da vlada mlitavi i da je sve to što je ne tako davno trebalo biti svetinja, postaje tranzicijski satrap u rukama korumpirane zajednice neofeudalaca koja je, baš kao i Luka Modrić s loptom, savršeno povezana s globalnom juntom neokolonijalista. A pjesnici!? Kamo s njima!? Jesu li tu i sada iščašeni?

Dok otvaram knjigu Ivana Kordića koju mi je pjesnik položio u ruke na vratima autobusa negdje u Varaždinu, kišnoga ožujka na kraju Gorana (za koju je taj repku igrao i kakav je Nazor njemu bio selektor, to generacije koje su za fenomen jame čuli iz usta Ljube Bagera i to kao fiktivni korijen omrsnog glagola »jamiti« jamačno neće niti zanimati) nalazim na metodički postulat nro-rgzistencijalizma: nema ovdje Gospe! Pjesma „Gospa iz Međugorja" kao da je pisana za vrijeme koje guta smisao i supstancu kako individualnog tako i kolektivnog postojanja po takozvanoj mjeri čovjeka.

„Baš ovdje/sad gdje budimo se/u hotelu luksuznome, / u tome, među kamenitim gorama, / mjestu / što podsjeća sada / na krajolik panonski me neki; / nigdje, zapravo, tu Gospe nema!" Gospe nema službeno, ali je ima u očima bake Stoje iz Ivanovih rodnih Blizanaca. A, vidio ju je, tvrdi Kordić, i fra Kamilo Milas, a bogami i tetka Kata. Čak se priča da ju je vidjela i rodica mu Šima, ali ona uporno o tome šuti. Tko im je kriv da to nisu, umjesto jamčevine za savjest, pretočili u jamovinu za najnoviju regionalnu povijest.

Kada je to točno počelo? Tko će ga znati. A i kako saznati kada je osjećaj da je pjesma o Gospi pisana za ovaj tren tranzicije tek privid i kada znamo da je on samo klinička slika akutne pojavnosti jednoga kroničnoga stanja. Koje je počelo, što ja znam kada... možebit onda »prije ljeta mnogo«, kada je Avdo Sidran Ivanu Kordiću rekao: „Nema se, bogami sa / čime više među ljude doći." ili u trenucima paradoksalnog sarajevskog oslobođenja u kojemu, dok su luđaci s okolnih brda ubijali grad, gradski „luđaci," oni iz Jagomira, slobodno su lutali ulicama... ili nikada; odnosno, je li ta ljudska mahnitost, to ludilo, baš kao i ona Heraklitova vatra, trajno među nama, tu!?

Je li Kordićeva i naša pusta zemlja, opustjela ili je vjekovima i tu i tamo tako!? Ako je tako, ako je to »ono« uvijek tu, ako je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti, tada zaista, čemu bilo što poduzimati!?

U gradiranoj niski stihovnih minijatura koje ne iritiraju čak ni kad podsjećaju na mikropoetiku Maka Dizdara (malo se retina ježi kada se mudroslovno pegla po Tinu, ali ježenje retine nova je kategorija kritike koju ćemo jednom prigodom objasniti, a zasad nam je samo reći da značenjski podsjeća na kontekstualnu uporabu termina »epohalno« u poetici F. Nagulova, koja bode uvijek budne oči) Kordić svoj iskonsko bizanački kôd nudi kao mogući ključ kulturalnog trajnog prezenta regije.

Gradacija koja svršava u istosti, domaćoj galženjačkoj poetici pridodaje dopelgangerašku. Ide ovako. Pjesnik najprije (u pjesmi Sidranu) kaže: „Oh, zbilja smo isti" da bi odmah nakon nje, u onoj znakovita naslova „Dvojnik", ustvrdio: „Oh, strašno smo slični." da bi, nedugo zatim, radno, za potrebe projekta, zaključio: „Sam sam sebi isti."
Oni koje vlasnici današnjice, s ove strane grane, zovu problem-solverima, odmah bi pitali: tko je za to kriv? Mi, na kojima je zadaća da lice jezika besmisla suočimo s licem smisla, ne tražimo krivca. Još se jednom pitamo: kuda otići? Gdje (nastaviti živjeti). Knjiga sugerira moguće stanište: „U općoj strci, / tek u jeziku / Sasma si blizak / Svojemu liku."


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –