Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 20.01.2010.

Ivana Šojat-Kuči : Unterstadt

U filmu "Zimovanje u Jakobsfeldu" (1975) dječak Milan  zapošljava se kao sluga folksdojčerskoga gazde Jakoba Jericha. Preko svojeg prijateljstva s gazdinim konjem Sturmom polako se približava Jerichu i njegovoj, gotovo nevidljivoj, ženi Marti otkrivajući postepeno niz tragedija iz njihovog privatnog života. Film se ne pamti toliko po etničkom kontekstu označenom odnosom Folksdojčera i drugih već po zadnjoj sceni kada Milan puca iz šmajsera u ploču s natpisom sela i viče:'Lajte kere Jakobsfelda!'.

Dvadeset godina kasnije o odnosu prema Nijemcima nastavilo se pisati (V.Geiger, L.Bauer, T. Moho, I.Aralica, Z.Crnković, P.Pavličić, D.Ugrešić, M.Jergović,...), o sudbini Folksdojčera Ivan Kušan i Branko Schmidt napisali su 1992. treatment za igrani film "Dnevnik Friede Reichel" na temelju sačuvanih pisama iz logora Krndija djevojke, Njemice, Ðakovčanke Marije Mire Knöbl. Schmidt je  napisao i sinopsis za igrani film i TV-seriju od pet nastavaka naslovljenu "Friedrich" o sudbini folksdojčerske obitelji Reichel.

Biti Nijemac i u dječjim igrama iz druge polovine dvadesetoga stoljeća posebice npr. nakon odgledanog filma "Kozara" značilo je biti Švabo, biti loš. U romanu "Unterstadt" Ivana Šojat-Kuči otvara posve drugu perpektivu, nameće posve nova pravila budućim dječjim igrama. Na temelju arhivske građe, nakon pročitanih knjiga, nakon odslušanih priča brojnih svjedoka vremena ona oblikuje kaleidoskop iz života  nekoliko osječkih obitelji njemačkih korijena. Prepličući brojne, dubokim emocijama natopljene istine o pojedinim članovima obitelji koje su upravo nepričanjem o njima potisnule i osobni identitet, ona pažljivo nijansira opise privatnih tragedija koje su ostavljali ratovi, od Galicijskog pa sve do Domovinskog.  

Povod za osluškivanje priča iz napuštene obiteljske kuće povratak je posljednje žene u nizu obitelji iz Unterstada, Katarine,  iz Zagrebu, u trenutku kada joj majka umire. Dolazak u roditeljsku kuću u Osječkom Donjem gradu, susret s dvorištem zaraslim u korov, s frau Jozefinom bakinom prijateljicom, s maminim figuricama, s mirisom kraucvekli, s drvenim konjićem prekrivenim tavanskom prašinom, s likovima na izblijedjelim slikama pokrenuo je pravu bujicu onog neiskazivog.

Saznavanje sudbine onih koje je označila čuvena  Wittgensteinova rečenica: "O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti" odredila je živote  obitelji Richter, Schnieder, Viktorije, Klare, Rudolfa, Grete, Adolfa, Marije pa i same Katarine. Svatko od njih borio se s osobnom tajnom o kojoj nije mogao govoriti. Naposljetku je ipak smrt razotkrila onaj zaborav koji se prenosio s koljena na koljeno, ona je većini likova poticaj za rasvjetljavanje znakova prošlosti kojima pokušavaju razumijeti svoj identitet u njegovoj dvostrukosti, onoj koja im je osiguravala cjelovitost osobe u vertikali vremena, ali i onoj u horizontali društvenih odnosa. Njihove priče autorica je sagradila na traženju i istraživanju najneobičnijih pojedinosti, od onih koje se odnose na svakodnevni život do nekih koje pripadaju povijesnom kontekstu.

"Unterstadt" je roman čija autorica vjeruje u pripovijedanje, u međusobni dijalog ukućana, u govor o drugima, bez obzira na bolna spajanja proturječnih ideologija u jednome gradu ili jednoj obitelji. Opisujući traume koje se  utiskuju u tijelo i identitet pojedinca ona daje prednost pamćenju koje i jest  zaustavljeno ovim romanom. Upravo pamćenje, a ne zaborav, ima onaj etički credo koji se čita kao potraga za izlaskom iz kolektivne amnezije. Ivana Šojat Kući kroz životne puteve prebake, bake, kćeri i unuke suptilno pretapa prošlost s trenutkom u kojemu se glavna naratorica Katarina susreće s njom, zaustavljajući pogled na imaginariju svakodnevlja posve slabih, nevidjivih likova kojima su zbivanja u jakoj povijesti oduzeli pravo na emociju, na istinu, na noć mirnoga sna.

Prvo što upada u oči jest da je "Unterstadt" zapravo bildungsroman dvadesetoga stoljeća o prostoru označenom multikulturalnošću s posebnim naglaskom na onaj dio kulturne povijesti koji čini svakodnevlje građanske njemačke obitelji natopljene  individualnim samoćama njezinih članova. Posve nenametljivo, a opet dovoljno jasno i određeno autorica upleće u pripovijedanje i brojne ideološke ambleme kako bi naglasila razliku u mišljenju onih koji su morali iz svoje velike  kuće preseliti u "švajneraj" i onih kojima je ona potom pripala.  

Označena je ova urbana historiografija vremena  sporim ritmom, sofisticiranim izrazom, uvjerljivim rečenicama, essekerskim jezikom, ekslicitnim i do krika teškim opisima pojedinačnih intimnih rasapa.


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –