Jasna Kovačević: Narodne su knjižnice postale treći prostor življenja
Uslijed vlastitih stručnih promišljanja, ali i emotivnih podvojenosti u pogledu profesije u kojoj sam već niz godina, poželjela sam pitanja koja me intimno zaokupljaju, ali i ona s kojima me često suočavaju u knjižničarsku problematiku više ili manje neupućeni sugovornici, podijeliti s dr. sc. Jasnom Kovačević, dugogodišnjom voditeljicom svima znane, kultne zagrebačke Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića.
Nesvakidašnja posvećenost i gotovo začudna energija koju Jasna ulaže u rad i komunikaciju, ideje i projekte, pršti i iz njenih odgovora i poruka. Zahvaljujem joj na strpljenju za moja zapitkivanja, neumjerenu znatiželju...
Slijedi, kako mi se čini, jedan višerazinski važan razgovor - (nadam se) informativan za obožavatelje knjižnica i knjiga, motivirajuć za (buduće) studente i kolege knjižničare te svakako terapeutski blagotvoran za mene. (V.K.)
** 8. travnja 2019. - Čestitamo Jasni Kovačević na nagradi Zagrepčanka godine!
Povijest knjižnica u Hrvatskoj
Vanja Kulaš: Kolegice Kovačević, željela bih s Vama porazgovarati o knjižničarstvu kao o pomalo kontroverznoj struci. Znamo da je bibliotekarska profesija nedovoljno vrednovana, a van strukovnog konteksta prati je niz svakovrsnih predrasuda. Od pitanja što li je uopće "to knjižničarenje" (prekapanje po kojekakvoj knjiškoj starudiji ili pak osmosatna čitateljska dokolica; fin ženski (!) posao, koji je više hobi ili privilegija, nego profesija, jer "plaćaju nas kako bismo čitali" itd.) do sumnji neupućene okoline je li za takvo radno mjesto uopće neophodna specijalizirana naobrazba. Kako se kao dugogodišnja voditeljica važne kulturne institucije - Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića - nosite s takvim pojednostavljenim načinima razmišljanja?
Jasna Kovačević: Puno je stereotipa vezano uz našu struku. Ne treba isticati, no još se sjećamo rečenica iz američkih filmova "Ugly like librarian…", mislim da prijevod nije potreban. No, u posljednje vrijeme upravo su Amerikanci radili istraživanja o stresnim zanimanjima koja su pokazala da su vatrogasci na prvom mjestu, a na drugom su, nećete vjerovati, upravo knjižničari.
Protiv ovakvog pojednostavljenog gledanja na struku, odgovaramo radom. Privilegij je raditi na izvoru informacija i baviti se njihovom diseminacijom. No, posao knjižničara nije samo praćenje novih knjiga, časopisa i svih informacija vezanih za čitanje, nego kvalitetan odabir i nabava istih koja je vrlo otežana u ovim recesijskim i globalizacijskim uvjetima. S malo financijskih sredstava treba odabrati kvalitetno. No, pored svih poslova izravno vezanih uz knjigu, knjižničari rade direktno s korisnicima i upravo u tom kontaktu utječu na korisnike i posudbu knjiga. Mislim da upravo knjižničari i knjižnice najaktivnije rade na promociji knjige i čitanja organizacijom različitih kulturnih događanja koja populariziraju stvaralački proces pisanja i stvaranja kulturnog proizvoda zvanog knjiga, a onda naravno i čitanja te na taj način utječu na kritičko mišljenje pojedinaca, a potom i zajednice u kojoj djeluju.
Možda bi se moglo predbaciti strukovnoj udruzi da nedovoljno radi na vidljivosti našeg rada, no s druge strane živimo u vremenu različitih aktivizama pa bi ovakva vrsta aktivizma možda i banalizirala struku, koja je društvu potrebna kao što je to i obrazovanje s kojim knjižničarstvo tijesno surađuje i neodvojiv je njegov dio.
S druge strane knjižničarstvo doista jest luksuzan posao, bavimo se lijepim – knjigom, kulturom... Imate li osjećaj da ste na svom radnom mjestu pošteđeni društvene realnosti ili naprotiv?
Bavljenje knjigom samo je jedan segment posla… mi radimo s ljudima: obrazovanim i manje obrazovanim, zaposlenima i nezaposlenima, umirovljenicima, bolesnima i poniženima. Mi smo dnevni boravak obespravljenog prekarijata koji spava u Kosnici, liječi se u Vrapču i Jankomiru… na njih nitko ne obraća pozornost osim njih samih. Mi smo dom osamljenih ljudi koji nemaju za kazalište i koncerte, koji izbjegavaju šoping centre jer im dostojanstvo ne dopušta prositi… knjižnica je jedina ustanova koja im pruža besplatan program u kojemu, gle čuda, mogu i sudjelovati i gdje se čuje njihov glas. Mi radimo s djecom od predškolskog uzrasta i nastojimo stvoriti čitatelja koji će se družiti s knjigom za cijeli život.
Dakle, mi smo struka koja živi društvenu realnost. Sve društvene promjene najviše se prelamaju preko škole i knjižnice… u knjižnici mladi ljudi uče i nastoje steći svoje akademsko obrazovanje, a onda ih dočeka prekarijatna stvarnost: nema posla ili je to uglavnom posao na određeno vrijeme, volontiranje… a društvo ih hrani zasljepljujućim reklamama lagodnog života koji zaslužuju. Sve su to lomovi u društvu osamljenih ljudi koji u knjižnici mogu naći sugovornika kako u knjizi tako i ljudima koji dijele slične sudbine, ali i slične kulturne ukuse koje knjižnica zadovoljava.
Nadalje, suvremeno knjižničarstvo - pogotovo u većim, složenijim knjižničnim sustavima – zahtijeva, bez pretjerivanja, menadžerski angažman, time mislim na funkcioniranje u dinamičnom okružju, intenzivnu interakciju s korisnicima i pri tome zadovoljavanje sve kompleksnijih korisničkih upita i potreba, kontinuirano usavršavanje i ovladavanje novim tehnologijama, organizaciju raznovrsnih događanja...
Mi smo, na žalost, društvo koje više nema kriterija. Politika je stvorila kult menadžera koji upravljaju privatnim i državnim tvrtkama, čiji su rezultati sve samo ne sjajni, a bonusi i otpremnine astronomske. Svjedoci smo propadanja tvrtki, ali su menadžeri "obeštećeni". Živimo u vremenu - kako je Nietzsche rekao - gdje sve ima cijenu, a malo toga vrijednost. Na žalost, ne provodi se vrednovanje rada, koje je svugdje, pa i u knjižničarstvu vrlo mjerljivo. Knjižnice djeluju s obzirom na zajednicu u kojoj jesu, osluškujući potrebe svojih korisnika, nastojeći pri tome biti i proaktivne te nuditi sadržaje koje će ta zajednica trebati, a u tom trenutku možda i nije osvijestila svoje potrebe.
Gotovo 80% ispitanika dolazi u knjižnicu kako bi posudilo knjigu, čime se ostvaruje osnovna funkcija knjižnice, 79,6% ispitanika smatra da odlazak u knjižnicu na predstavljanje knjige, radionicu ili nešto slično može biti jednako zabavno kao i odlazak u kino, na predstavu ili u kafić, dok je 66,1% ispitanika odgovorilo da ih je neko događanje potaknulo na čitanje knjige o kojoj su slušali na predavanju, a 72,2% ispitanika dalo bi preporuku prijateljima za učlanjenje u ovu knjižnicu zbog velikog broja aktivnosti.
U tom smislu naša knjižnica nastoji zadovoljiti potrebe svih korisnika svoje zajednice, od predškolskog uzrasta do cjeloživotnog učenja, biti ustanova koja obrazuje, ali i zadovoljava kreativne i društvene potrebe u smislu kvalitetnog kulturnog druženja.
Uvođenjem različitih kulturnih programa knjižnica nastoji pružiti odgovore na suvremena društvena pitanja, razviti kritičko mišljenje i potaknuti na zajednički rad različite kulturne ustanove, od dječjih vrtića, škola, fakulteta i udruga civilnog društva, imajući uvijek na umu krajnjeg korisnika knjižnice, čije su potrebe naša glavna misija.
Kolege će se ljutiti, no bibliotekari su nerijetko i sami krivi za slabu vidljivost, nerazumijevanje ili pogrešnu percepciju struke u široj javnosti...
To je istina s kojom trebamo biti vrlo obazrivi. U društvu koje promiče estradizaciju i festivalizaciju kulture potrebno je održati razinu struke i kvalitetu rada koji bi trebao promicati struku u društvu. Našu struku trebaju promicati naši korisnici, partneri i svi koji se služe knjižničnim uslugama, samo su oni mjerilo kvalitete našega rada.
Dakle, činjenica je da je knjižničarstvo samozatajna struka... Niz je u knjižnicama obrazovanih i predanih ljudi koji se ne izlažu javnosti. Vi odstupate od tog obrasca, svi Vas poznaju... Koja su Vaša promišljanja - kako osnažiti društvenu ulogu knjižnice?
Misija narodne knjižnice i jest da je izložena javnosti, a mi smo učinili još jedan iskorak - otvorili smo knjižnicu za javnost. Iza nas je dugogodišnji predani rad, koji je napokon postao prepoznatljiv širokom kulturnom krugu čak i izvan granica Republike Hrvatske.
Doduše, bibliotekarstvo kao struku tj. studijsku grupu među studentima ne treba popularizirati, jer velik interes za taj studij godinama se ne smanjuje, a u međuvremenu uz zagrebački imamo još nekoliko novoutemeljenih studija knjižničarstva u Hrvatskoj...
Interes za studij knjižničarstva je vrlo logičan budući da je to, kolokvijalno rečeno, "siguran" i "dobro plaćen" posao, a za one koji vole knjigu i ljude, nema idealnijeg posla. Treba imati na umu kako su Knjižnice grada Zagreba najveća ustanova u kulturi koja zapošljava preko 550 ljudi kao i to da svaka općina u Hrvatskoj ima svoju narodnu knjižnicu, da ne spominjem specijalizirane knjižnice.
Još uvijek ima onih koji prostor knjižnica doživljavaju kao statična spremišta knjiga ili pak kao zatvorena, intimizirajuća, čak i elitistička mjesta... Prema definiciji, gradska knjižnica tip je narodne knjižnice koji je od naročite društvene važnosti, jer se otvara svim slojevima društva. Kako Vama to uspijeva u praksi, čime privlačite skeptike i strašljivce, klince, poslovnjake, umirovljenike?
U nedostatku argumenata mnogo ljudi, kada hvale našu knjižnicu, kažu da imamo izvrsnu lokaciju, zaboravljajući da smo na toj lokaciji od 1961. godine, a na kulturnu mapu grada upisali smo se 1999. godine. Do tada smo bili prepoznatljivi po dobrom fondu knjiga. Onog trenutka kada smo uveli novu uslugu, kulturna događanja, usmenom predajom smo privukli brojne i raznolike korisnike. Ne treba zaboraviti kako je usmena reklama najbolja reklama. Naši partneri i korisnici su jako zadovoljni lokacijom knjižnice, njezinim fondom i ljubaznim osobljem, te toplom atmosferom knjižnice, što smo utvrdili brojnim istraživanjima koja provodimo svake druge godine, a čiji rezultati nam potkrepljuju ove tvrdnje.
Misija narodne knjižnice i jest da je izložena javnosti, a mi smo učinili još jedan iskorak - otvorili smo knjižnicu za javnost.
Knjižnice i društvo
Između javnosti i privatnosti
Knjižnice su po potrebi mjesto osamljeničkog rada i učenja, no u mnogim se knjižničnim prostorima odvijaju brojni programi i aktivnosti, a Vaša je među najživljim, naistaknutijim, najprominentnijim. Kada se Knjižnica Bogdana Ogrizovića profilirala kao toliko značajno društveno-kulturno mjesto, možete li to locirati u vremenu?
Budući da sam glavni "krivac" uvođenja različitih kulturnih programa, jako dobro mi je poznata kronološka mapa strateškog razvitka knjižnice, u kojoj sam deset godina radila na dječjem odjelu kao knjižničar-informator gdje su gotovo svakodnevno dolazili pisci za djecu i mladež: Sunčana Škrinjarić, Tito Bilopavlović, Pajo Kanižaj, Kazimir Klarić, Božidar Prosenjak, Miro Gavran, Sanja Pilić… i poželjela sam da upravo oni, prijatelji knjižnice, promoviraju svoja djela u knjižnici u kojoj se čitaju i u koju rado dolaze. No, na žalost, tadašnja uprava knjižnice kao i kolege nisu baš blagonaklono gledali na povećanje posla, a istu plaću. To je bio okidač da se kandidiram za ravnateljicu knjižnice i počnem realizirati ono o čemu sam sanjala… Tako je sve počelo 1998. godine i traje i razvija se u skladu s potrebama koje nam nameće suvremeni razvoj globaliziranog društva.
Ja mogu govoriti iz posjetiteljsko-promatračke pozicije, ali što biste Vi kao insajderica rekli – kakva je to energija koja čak i slučajne prolaznike magnetski privlači u unutrašnjost knjižnice? U svakom slučaju, Vaša je knjižnica snažno korisnički orijentirana, nudite niz usluga i kvalitetnih sadržaja, stalno osluškujete potrebe svojih članova - i šire, korisnika općenito, o čemu ste uostalom i stručno pisali...
Naši korisnici, gosti, posjetitelji i partneri se vrlo ugodno osjećaju u knjižnici i to rado prenose drugima, u krajnjoj liniji nitko ne voli da ga se u uslužnim djelatnostima tretira neljubazno ili ignorantski i ljudi to cijene, a i mi želimo pokazati našim korisnicima kako cijenimo njihovu vjernost. Upravo je u javnim glasilima nekoliko medijski eksponiranih ličnosti, ničim izazvano, istaknulo našu knjižnicu kao svoju omiljenu knjižnicu i na tome smo vrlo zahvalni našim promotorima koji mijenjaju ukuse javnosti. Skreće se pozornost s trivijalnih tema na kulturne i obrazovne, te se nadamo kako će to postati svojevrsni orijentir.
Dakle, osamnaestogodišnji rad naše knjižnice je napokon primijećen u javnosti, a ja sam željela istražiti učinke takvog rada među korisničkom populacijom knjižnice. Tema mog stručnog rada je "Utjecaj knjižničnih programa na posudbu knjiga i čitanje", a istraživanje koje sam provela (kao i tri prethodna prije toga) dalo je vrlo zanimljive rezultate na koje smo kao knjižnica ponosni.
Rezultati su pokazali kako gotovo 80% ispitanika dolazi u knjižnicu kako bi posudilo knjigu, čime se ostvaruje osnovna funkcija knjižnice, 79,6% ispitanika smatra da odlazak u knjižnicu na predstavljanje knjige, radionicu ili nešto slično može biti jednako zabavno kao i odlazak u kino, na predstavu ili u kafić, dok je 66,1% ispitanika odgovorilo da ih je neko događanje potaknulo na čitanje knjige o kojoj su slušali na predavanju, a 72,2% ispitanika dalo bi preporuku prijateljima za učlanjenje u ovu knjižnicu zbog velikog broja aktivnosti. Rezultati istraživanja su naša pokretačka snaga, ali i ponos zbog svih divnih korisnika koji nam dolaze, a ima ih preko 20.000.
Zaista im hvala na svemu, pa i na primjedbama koje nam služe za unaprijeđenje rada i pružanje kvalitetnih usluga.
Imate li kakvih knjižničnih anegdota, u najstrožem ste središtu grada, praktički na samoj špici, Vaš prostor vibrantno je čvorište puteva, važan društveni i kulturni punkt...
Ispričat ću jednu, relativno svježu. Zahvaljujući dragom prijatelju knjižnice, velikom kulturnom stvaraocu i entuzijastu Draženu Katunariću, u knjižnici je relativno nedavno (07. veljače) gostovao glasoviti francuski pisac i intelektualac Pascal Bruckner, čija sam djela prevedena na hrvatski sva pročitala i iznimno ga cijenim. Naravno da je to za knjižnicu i mene bila osobita čast. Čekajući našega gosta na vratima, nisam odoljela reći kako ne mogu vjerovati da ga mogu i dodirnuti, na što mi je on vrlo šarmantno odgovorio: "I to gratis. Samo dirajte!" Nakon događanja i razgovora s publikom u knjižnici koji je trajao gotovo dva sata, Bruckner mi je rekao kako mu se jako sviđa knjižnica i atmosfera u njoj… bez pretjerivanja, ali to je moj menadžerski bonus.
Uz stalne programe poput kultnog talk-showa Kava i kolači, tribina, predstavljanja knjiga te izložbi, otvorili ste svoja vrata i festivalskim događanjima. Kakvi su Vam daljnji planovi, želje? Može li se biti još agilniji, prezentniji, inovativniji?
Čovjek ima dvije mogućnosti: ili nastaviti i razvijati ili prestati, što je naravno nemoguće. Mislim da ne možemo biti više prezentniji i inovativniji budući da je naš kalendar događanja popunjen do konca lipnja… nama je dan prekratak. Naša je misija osigurati svim korisnicima dostupnost informacijama i participaciju svih sudionika kulturnog života grada Zagreba.
Kako biste definirali bibliotekarstvo, što je u tome pozivu od osobite važnosti? Kakvog bi profila trebao biti idealan bibliotekar, drugim riječima - kako iskorijeniti klišej knjižničarke kao stroge gospođe s pundžom i rožnatim naočalama koja opsesivno ušutkava korisnike?
Skoro sam se prepoznala… šalim se. Za svoju sam radnju iščitala puno inozemne literature i to mi je jako drago. Naše kolege u razvijenim zapadnim zemljama već su davno uočile kako narodne knjižnice više nisu oaze mira i tišine, naravno za to postoje posebne studijske čitaonice koje osiguravaju tišinu za učenje i istraživanje. Narodne knjižnice su postale treći prostor življenja, pored radnog i privatno intimnog, obiteljskog, u koji ljudi rado dolaze i zadovoljavaju svoje kreativne potrebe, ali i upražnjavaju dokolicu.
Možda se iz ove teške situacije izrodi i nešto dobro, a to je veća suradnja svih dionika lanca knjige, od izdavača, knjižničara i krajnjih korisnika - čitatelja.
Knjižničarske kompetencije
UDK : Skraćeno izdanje
A sad malo o Vama. Profesorica ste hrvatskog jezika i književnosti, diplomirali ste bibliotekarstvo i doktorirali temom s područja informacijskih znanosti. Kakav je Vaš profesionalni put i zašto knjižničarstvo kao životna vokacija?
Počeci mog profesionalnog puta kreću od Zagorja. Počela sam raditi u Osnovnoj školi Lobor (prije toga znajući samo za Matošev Lobor) kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, gdje sam provela jednu i pol školsku godinu i vrlo sam zahvalna i ponosna na to razdoblje, bez obzira što sam na posao svaki dan putovala iz Zagreba. Budući da sam istodobno završavala studij bibliotekarstva, htjela sam se vratiti u posao knjižničarstva, a iskreno moram reći, bez obzira koliko me Hrvatsko zagorje oduševilo krajolikom a Zagorci mi pružili svaki oblik dobrodošlice, nisam se vidjela kao stanovnica tog lijepog kraja. Knjižničarstvo mi je pružilo mogućnost da svoj posao doživljavam kao hobi budući da volim knjigu i ljude koji se njome bave bilo kao stvaraoci ili čitatelji.
Koji Vam je najdraži segment knjižničnog poslovanja?
Rad s korisnicima mi jako nedostaje i nastojim nedjeljom, kad radim, što više raditi kao informator. Knjižničaru je najdraže kada korisniku, koji nije siguran što želi, nešto preporuči za čitanje, a on se vrati zadovoljan i traži još. Često donesem i vlastitu knjigu od kuće ako je ista u knjižnici posuđena. Osim toga, u toj komunikaciji dosta naučimo o potrebama i željama naših korisnika, nerijetko i mi pročitamo nešto na njihovu preporuku i poslušamo savjet za poboljšanje rada.
Otkrijte našim čitateljima i svojim korisnicima koji proces mora proći knjiga da bi se uopće našla na polici biblioteke?
Knjižnice izvrsno surađuju s nakladnicima koji su naši prirodni partneri. Kad nakladnici objave novu knjigu, donose knjižnici jedan primjerak - kako bismo mi knjižničari rekli - "na ogled", odnosno stručna tijela knjižnice prosuđuju hoće li (i imaju li dovoljno sredstava) kupiti određenu knjigu. Naravno, pri toj prosudbi osim financija i stručne prosudbe, odlučujući faktor je i potražnja korisnika. Tada se ta knjiga stručno i tehnički obrađuje, dobivajući oznake koje je smještaju na policu i u knjižnični katalog dostupan na webu knjižnice i tada počinje njezin život među korisnicima.
Dolaze Vam studenti bibliotekarstva na praksu - što vas pitaju, što im savjetujete?
Studenti bibliotekarstva dolaze u knjižnicu na praksu ponajviše zbog naših kulturnih programa jer oni iz perspektive fakultetske knjižnice nemaju uvida u široki dijapazon rada s korisnicima i partnerima s kojima knjižnica surađuje i moram priznati da su nerijetko iznenađeni količinom raznovrsnih aktivnosti koje se odvijaju u knjižnici. Studentima uvijek savjetujem da čitaju, čitaju i čitaju… jer knjige se ne mogu preporučivati temeljem informacija na internetu nego sustavnim i svakodnevnim čitanjem.
Maksimalno ste uronjeni u kulturu – niste samo izravna svjedokinja, već akterica i pokretačica zbivanja na kulturnoj sceni. Jeste li zadovoljni njezinom prokrvljenošću, dinamikom?
Na dnevnoj bazi živimo u okruženju kukanja, pa već nerijetko čujemo i promišljanja o smrti knjige, o nečitanju i sl., kao svugdje drugdje je bolje, jer zašto bismo pričali kako se knjižnice u Njemačkoj, Engleskoj i drugim bogatim i razvijenim državama zatvaraju… pri tome imamo takvu količinu divnih kulturnih stvaralaca; pisaca, glazbenika, kazališnih i plesnih umjetnika koji stvaraju respektabilna djela… znam da ima pisaca, prevoditelja, lektora, izdavača koji su na egzistencijalnom rubu ali imaju kreativnu potrebu stvaranja, uostalom onaj tko je odlučio biti materijalno dobro osiguran sigurno se nije odlučio baviti kulturom, to je oksimoron.
Dakle, naša kulturna zajednica je zajednica divnih, kreativnih ljudi koji profesionalno i privatno svakodnevno žive svoje snove i posebna je čast i zadovoljstvo raditi s njima, jer ni u jednom drugom segmentu kreativne industrije nema toliko entuzijazma i pozitivne energije. Mislim da je to i u društvu prepoznatljivo.
Po čemu je fond Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića izuzetan, što biste naveli kao specifičnost?
Specifičnost našeg fonda su knjige na stranim jezicima: albanskom, engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom, španjolskom, talijanskom, a imamo i vrlo poseban kutak knjiga na i o glagoljici.
Do 2013. godine dok su knjižnice dobivale više financijskih sredstava od Grada, knjige su se kupovale u više primjeraka pa su naši korisnici imali prigodu tražiti knjige koje su izdavači tek objavili. Danas je situacija puno teža i nema dovoljno novih naslova, te se može primijetiti kako se korisnici vraćaju "dobrim starim klasicima", ali i strpljivo čekaju da dobiju knjigu s rezervacije, koja se ponekad čeka i nekoliko mjeseci.
Međutim, ono što je najdraže našim korisnicima je tip otvorene knjižnice, fond knjižnice je u javnom otvorenom pristupu (80% ukupnog fonda), tako da ljudi mogu nesmetano birati knjige s polica.
Programi za poticanje čitanja?
U suradnji s okolnim vrtićima i školama radimo različite programe poticanja čitanja, pa iako imamo neodgovarajući prostor Odjela za djecu i mladež, moramo priznati da djeca vole dolaziti, bilo sama, bilo u pratnji svojih roditelja ili organizirano putem vrtića i škole.
Kakav je Vaš dojam o čitalačkim navikama, čemu svjedočite u svojoj knjižnici? Koliko se čita, koji se naslovi biraju i prema kojim kriterijima?
Našom knjižnicom se koristi preko 20.000 korisnika koji redovito i puno čitaju. Kada je riječ o takvom broju aktivnih korisnika (naglašavam korisnika jer Knjižnica broji oko 18.000 članova, ali preko 20.000 korisnika, što znači da se korisnici koji su upisani u druge knjižnice uglavnom koriste uslugama Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića) teško je izdvojiti žanr koji se najviše čita, jer se čitaju svi žanrovi i literatura na različitim stranim jezicima. Do 2013. godine dok su knjižnice dobivale više financijskih sredstava od Grada, knjige su se kupovale u više primjeraka pa su naši korisnici imali prigodu tražiti knjige koje su izdavači tek objavili. Danas je situacija puno teža i nema dovoljno novih naslova, te se može primijetiti kako se korisnici vraćaju "dobrim starim klasicima", ali i strpljivo čekaju da dobiju knjigu s rezervacije, koja se ponekad čeka i nekoliko mjeseci.
Kakvog ste stava o fenomenu čitateljskih klubova? Ima li ga Vaša knjižnica?
Pristalica sam čitateljskih klubova, posebice nakon svog studijskog boravka u SAD-u gdje sam vidjela kako to u njihovim knjižnicama izvrsno funkcionira. U nas je to još uvijek na razini entuzijazma pojedinih knjižničara i pisaca i žao mi je što izdavači nisu u tom fenomenu prepoznali svoju prigodu za preporuku vlastitih izdanja knjiga. No, možda se iz ove teške situacije izrodi i nešto dobro, a to je veća suradnja svih dionika lanca knjige, od izdavača, knjižničara i krajnjih korisnika - čitatelja.
Kao knjižničarka i informacijska stručnjakinja bavite se meta-razinom knjige, a kao organizatorica kulturnih događanja promotorskom. No privatno, kakva je vaša čitateljska poetika, što birate za lektiru?
Za potrebe posla čitam dosta (premda osobno mislim nedovoljno) različitih žanrova knjiga, no osobno volim kratke priče i romane, magijski realizam i historiografsku fikciju, ali i dobru knjigu iz područja filozofije, sociologije i povijesti. Pratim i domaće pisce koji u ovim teškim uvjetima života knjige stvaraju jako dobra djela.
I za kraj ovog dijela razgovora, molim Vas, preporučite nam nešto staro/novo iz svog knjižničnog kataloga?
Teško je izdvojiti neki naslov jer vas on upućuje na neki drugi koji vas je očarao. No moram istaknuti kako se gotovo svakog godišnjeg odmora iznova vraćam dobrim domaćim klasicima Krleži i Andriću, a od novijih naslova svakako bih istaknula Milorada Popovića s izvrsnim romanom "Čovjek bez lica", ali i kontroverznog Michela Houllebecqa koji je u svom futurističkom romanu "Pokoravanje" izvrsno prikazao svu licemjernost Europe.
DODATAK: O kulturnim vijećima
Knjiga u fokusu
Nenad Bartolčić: Iza vas je i četverogodišne iskustvo rada u Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost Ministarstva kulture. Trenutno je u tijeku i javno e-savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o kulturnim vijećima, raspisan je i Javni poziv za predlaganje članova Kulturnih vijeća, pa bi bilo korisno da nam malo približite vaše iskustvo funkcioniranja modela kulturnih vijeća. Kako ocjenjujete uopće sam koncept kulturnih vijeća, njihovu djelotvornost, te koji su osnovni problemi s kojima ste se susretali u radu vijeća?
Imam iskustvo rada u Vijeću i na razini Grada Zagreba i Ministarstva kulture, čiji je rad identičan jedino je razlika u količini prijava, pa tako i samog rada. Koncept kulturnih vijeća je zamišljen da ona suodlučuju u utvrđivanju kulturnih programa i politika i u tu svrhu daju svoje stručne prijedloge. U tom smislu rad vijeća ostvaruje svoju osnovnu zadaću i smatram da je vrlo djelotvoran budući da je riječ o velikoj količini prijavljenih programa, posebice u Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost pri Ministarstvu kulture jer se odnosi na cijelu Republiku Hrvatsku.
Ono što me neugodno iznenadilo, u odnosu na rad u Vijeću pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport je izrazito niska razina kulturnog dijaloga dionika koji ne bi prošli na natječaju. Nekolicina autora, urednika i izdavača (sva sreća da ih je bilo malo) je na prilično ružan način reagirala na rezultate, a nerijetko je to bilo i na razini privatnog vrijeđanja. Moram priznati da su me takve reakcije jako rastuživale jer je Vijeće uvijek bilo otvoreno za sve vrste prigovora, a kolegice koje rade u tom sektoru Ministarstva kulture predvođene Dubravkom Đurić Nemec i Mihaelom Majcen Marinić zaslužuju svaku pohvalu za svoj predan rad.
Je li brojčana ekipiranost vijeća dovoljna za obim poslova koje bi ona trebala obavljati?
Brojčana ekipiniranost vijeća je dovoljna, no za ovakav obim i kvalitetu rada možda bi se moglo razmišljati s pozicija Ministarstva kulture da pojača broj djelatnika tog sektora.
Prema sadašnjem modelu kulturna vijeća imaju samo savjetodavnu ulogu, od njih se očekuje da odgovorno procjenjuju predložene programe no istovremeno ministar/ica ima diskrecijsko pravo da odluči drugačije od prijedloga vijeća. Kako bi po vašem mišljenju trebalo urediti o miješanje kompetencija?
Pa upravo i jest riječ o različitim kompetencijama: savjetodavnoj i programsko-financijskoj. Ministarstvo kulture donosi programski i financijski okvir, a vijeće pruža savjetodavnu stručnu pomoć. Ono što bi trebalo izbjeći je razina ideologije, pri čemu se uvijek spočitava kako pojedini ministar bira "svoje ljude", što može i ne mora biti istina. Iz moje perspektive knjižničarke čiji je osnovni posao osiguravanje slobode informacija svim skupinama ljudi, ovakva kvalifikacija je potpuno strana.
Što bi trebalo unaprijediti i na koji način da rad kulturnih vijeća postane i bolji? Može li on biti i transparentniji jer to je jedan od najčešćih prigovora korisnika o čijim programima vijeće odlučuje, odnosno kako bi se mogla postići veća transparentnost?
Naravno da rad vijeća može biti transparentniji, no to spada u kategoriju međusobnog dijaloga i uvažavanja. Tko je tražio dijalog s vijećem nije bio odbijen, no naravno iznimno je važno pri tome imati i dozu samokritike u radu koji obavljaš. Naime, ako netko objavi knjigu koja nije prošla urednički i lektorski dio rada ili nije na razini umjetničkog djela, bojim se da svaki stručni prigovor pada u vodu i tada govorimo o osobnim uvredama.
Bi li kulturna vijeća trebala sudjelovati i u sukreiranju sektorske pa i šire kulturne politike, zajedno sa strukom i naravno predstavnicima resornog ministarstva?
Naravno, naše je vijeće aktivno sudjelovalo u promišljanju područja kulture za koje smo bili zaduženi i to je posao koja vijeća i obavljaju, no konačna odluka je ipak na Ministarstvu.
Članovi Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost Ministarstva kulture Nadežda Čačinovič, Gordana Crnković i Neven Jovanović nedavno su podnijeli ostavke na mjesta u vijeću. U svojem dopisu ministru Hasanbegoviću među ostalim navode da je ministar svojim nedavnim odlukama o potporama za izdavanje časopisa i knjiga "u neuobičajenoj mjeri zanemario" preporuke vijeća. Želite li prokomentirati svoje nepodnošenje ostavke na članstvo u vijeću?
Iznimno poštujem i cijenim članove vijeća i mislim da smo jako dobro radili svoj posao, no davati ostavku u vrijeme kada mandat postojećem vijeću ističe i već je više od dva tjedna raspisan novi natječaj smatram deplasiranim, tim više što su rezultati odluka o potporama za izdavanje časopisa i knjiga objavljeni prije mjesec dana, a odstupanja od preporuke vijeća su se događala i u bivšoj administraciji Ministarstva kulture.
Koliko mi je poznato ministar kulture je prije dva mjeseca primio predstavnike nakladnika i knjižara s kojima je razgovarao o problemu knjige i izdavaštva u Hrvatskoj, što znači da je upućen u problematiku, a nama ostaje vjerovati da će se o njoj na dostojan način i skrbiti.