Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 23.12.2008.

Jon Krakauer : U divljini
Održava se
01.01.1901.

Sve do 1978. nitko nije uspio savladati jugoistočni uspon na Mt. Hunter, 4442 metra visok vrh Aljaškog masiva. Planina je odbila čak tri ekipe elitnih alpinista. No John Waterman, alpinista koji se sa šesnaest godina popeo na Mt. McKinley, ipak se odlučio na solo uspon; s "vjetrom, snijegom i smrću“ kao jedinim suputnicima.

Nakon osamdeset i jednog dana krajnje iscrpljujućeg uspona Waterman je dospio na vrh Huntera. Za nešto malo manje mučan spust trebalo mu je narednih devet tjedana. Sveukupno na planini je proveo 145 dana. U civilizaciju se vratio slavodobitno, ali bez prebijene pare, tek s dvadeset posuđenih dolara. Alpinističko bratstvo slavilo ga je kao heroja, no jedini posao koji je uspio naći bilo je pranje suđa.

John Waterman, definitivno najveći alpinista među peračima suđa, jedan je od heroja i luđaka "U divljini“, još jednog romantičnog hita Jona Krakauera. U "Bez daha“ američki novinar i alpinista opisao je kobni uspon na Mt. Everest 1996. godine, prilikom kojeg je poginulo dvanaestoro penjača.

"U divljini“ je priča o Chrisu McCandlessu, mladiću koji je ušteđevinu donirao, ostatak novca spalio, i lutao Amerikom sve dok naposljetku nije nestao u divljini Aljaske. Ali i priča o drugim lutalicama i penjačima koji su nestajali i umirali u planinama i velikim prostranstvima: Watermanu, Everettu Ruessu, Johnu Edwardsu... - uključujući tu i samog Krakauera koji se s dvadeset i tri godine usamljen zaputio na zloglasni aljaški Ðavolji palac, 2000 metara visoku, gotovo vertikalnu stijenu.

McCandless, diplomac iz dobrostojeće obitelji, u divljinu Aljaske je krenuo u travnju 1992. Četiri mjeseca kasnije skupina lovaca na losove pronašla je njegovo raspadnuto tijelo: uzrok smrti bila je pothranjenost. Mladi avanturista trenutačno je postao junakom. No romantični zanos pratile su i negativne reakcije, pretežno stanovnika Aljaske. Neki su govorili da je krajnje neozbiljno uputiti se u divljinu bez topografske karte, sjekire, i puške odgovarajućeg kalibra. Drugi su McCandlessa jednostavno nazivali budalom.

Učitelj iz jednog eskimskog seoca napisao je da je u svom životu naletio na nekoliko takvih mladića: "McCandless nije bio ni po čemu jedinstven, ima ih mnogo takvih koji se muvaju po ovoj državi, a toliko su slični da su gotovo postali kolektivni kliše. Jedina je razlika u tome što je McCandless završio mrtav...“

Možemo reći upravo suprotno: McCandless jest jedinstven – i nije jedini završio mrtav. Prije njega nestali su i Ruess, Edwards, Waterman, sve ljudi za koje se svašta može reći osim da nisu bili jedinstveni. "U divljini“ Krakauer pokušava vidjeti dalje od trezvenih gledanja na sve te ljude kao na "sociopate“, "samoubojice“ i "luđake“. Ima li nečeg velikog što tjera ljude na takve samoubilačke pothvate? Ima li nečeg u tome što bi nas trebalo nadahnuti? U svojoj inspirativnoj i zanosnoj zbirci Krakauer McCandlessa oprezno i neodređeno naziva – hodočasnikom.
 
No najjedostavnije bi bilo reći - to je čovjek. Ljudi su krenuli iz Afrike i proširili se cijelim svijetom. Prešli su planine i pustinje. Pregazili Sibir i preplovili mora. Jedni su se preko Aljaske spustili sve do Patagonije, a drugi su doplovili do Australije i Novog Zelanda. McCandless i Waterman suvremeni su ostaci te iskonske ljudske struje. Naše najromantičnije jezgro.  


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –