Julie Otsuka : Buddha u potkrovlju
Zamislite da osobu s kojom vam predstoji prva bračna noć poznajete samo s mutne crno-bijele fotografije. Predodžba neugodna, no kako znamo, dogovoreni su brakovi kroz povijest rasprostranjena praksa u svim kulturama i društvenim slojevima. Počevši od vladara koji u pravilu nisu imali slobodu birati bračnog partnera, do primjerice i danas aktualne romske tradicije ugovaranja maloljetničkih ženidbi. Usto, od srednjeg vijeka uvriježen je u aristokratskim obiteljima običaj dogovora brakova na temelju slika (tada uljanih portreta) fizički udaljenih budućih supružnika.
"Buddha u potkrovlju" (The Buddha In The Attic, 2011) drugi je roman nagrađivane japansko-američke spisateljice i bivše slikarice Julie Otsuka (1962). Odustavši od vizualne umjetnosti ona svoju kreativnu energiju pretače u novi medij - okrenut će se književnosti.
Pred nama se otvara povijesno-fikcionalni roman, za potrebe kojega će se autorica upustiti u opsežna istraživanja o temama koje je se intimno dotiču. Njezina je familija početkom prošlog stoljeća iz Japana zbog ekonomskih razloga doselila u Ameriku. Nakon napada na Pearl Harbour svi su internirani, no od svojih najbližih o logoraškoj traumi iz Drugoga svjetskog rata Otsuka ne doznaje puno - oni je pokoljenjima zatomljuju.
Primarno je ovdje riječ o korskoj ispovijesti japanskih žena koje se početkom 20. stoljeća upućuju u Ameriku. Tzv. naručene nevjeste putuju u trbusima prekooceanskih brodova, kako bi sebi budućnost osigurale udajom. Tjednima na otvorenom moru strepe pred susretom sa svojim sunarodnjacima i budućim supruzima koji su se sudeći po prepiskama, u obećanoj zemlji uspješno situirali. No muškarci koji ih dočekuju u luci neće biti oni s fotografija koje se djevojkama lijepe za dlanove kao ulaznice u bolji svijet. I tako će se nesretnice miljama od doma i obitelji opet naći ondje odakle su i krenule - u siromaštvu i osuđene na težak fizički rad. S time da je taj početak sada vrlo konačan kraj. Klopka je škljocnula, krug nesreće se zauvijek zatvorio, bez mogućnosti pomaka - povratka ili odlaska. Ovo što jest, bit će njihovom izvjesnošću do smrti.
Protagonistice u pravilu ostaju neimenovane što njihovim egzistencijama i Otsukinoj romansiranoj pripovijesti pridaje univerzalnu dimenziju. Poglavlje za poglavljem svjedočimo njihovoj plovidbi do Kalifornije, konzumaciji braka, radu na poljima ili u boljim kućama, rađanju i podizanju potomstva. A ta su djeca osuđena na dvostruko otpadništvo, jer ne žele govoriti japanski i svojih se roditelja srame, dok su istodobno unutar školskog sustava i šire, u američkom društvu stigmatizirani kao drugi.
Otsukin je roman ispisan iz nesvakidašnje pozicije kolektivnog, u 1. licu plurala. U tih će se stotinjak stranica nanizati zle kobi, nadanja i rezignacije otprilike isto tolikog broja žena. I to ne samo američkih Japanki, nego i njihovih bijelih susjeda i nadređenih. Zdvajamo nad podozrivošću i patroniziranjem privilegiranih bjelkinja kojima se japanske žene svakodnevno osjećaju izvrgnute, no posljednjim poglavljem fokus se pomiče, perspektiva se obrće. Closure romana u vidu epiloga naime donosi šarolika i oprečno intonirana svjedočanstva pripadnika domicilnog bjelačkog stanovništva o suživotu s japanskim imigrantima. Njihovi doživljaji tih prekomorskih uljeza variraju od ekstremne netrpeljivosti, čak i straha do topline i naklonosti. No i ta empatija potonjih površna je, salonska. Na koncu se čini da im je svima zajedničko jedno: brzo će zaboraviti da je Japanaca među njima ikada i bilo.
"Buddha u potkrovlju" roman je o poniženju i trpljenju. O diskriminaciji i jednoj rubnoj društvenoj skupini. O japanskim useljenicima koji s predodređene im socijalne margine nakon zračnog napada na havajsku luku najednom hrpimice iščezavaju u nepoznatom. Ipak, iznad svega alegorija je to, čak apoteoza, ženske kohezije i solidarnosti.
Ova majušna i lomna proza nanovo otvara i preispituje dva problematična pitanja. Otsuka poetizira sociološki fenomen dogovorenih brakova oprimjerujući iskustva prvih dviju generacija japanskih useljenika u Ameriku početkom 1900-ih. Interes joj je konkretno na činjenici da su japanski i korejski radnici, koji su se pristigavši u SAD nastanjivali poglavito na Havajima i Zapadnoj obali, bračne družice tražili u domovini koju su bespovratno napustili, što bi se rješavalo preko posrednika, na temelju fotografija iz kataloga. Iz tmine pozadinskog plana pomalja se s vremenom i užas ksenofobije kojoj su američki Japanci - zanimljivo, većina njih imalo je državljanstvo - bili sustavno izlagani u razdoblju od 1942. do 1945. godine.
Autorici treba čestitati na mudroj odluci da se unatoč trudu uloženom u dubinska rešerširanja izmakne suhim faktima te svjesno izbjegne forsiranje monolitnog biografizma u kakvoj preuzetnoj historiografskoj doku-fikciji. U svome delikatnome tekstu Otsuka će se uteći originalnijoj i daleko efektnijoj tehnici. Opredijelivši se za minimalizam i eliptičnost ona u srž životne realnosti proniče lirskim izoliranjem emocije.
Roman "Buddha u potkrovlju", dobitnik francuske nagrade Femina étranger za 2012. godinu, poetični je kondenzat surove iseljeničke zbilje, ali i američke nacionalne sramote. Dvije važne teme na rubu tabua artikulirane su ovdje ženskim glasom, u zborskom pjevanju. Pripovijest je uznemirujuća, no ne i sumorna: isijava čovjekoljubljem, pobjedničkim elanom i forcom žena koje se usprkos predestiniranosti za patnju uvijek iznova ne samo osovljuju i uspravljaju već i plaze jezik usudu.
Idealno bi bilo tekst Julie Otsuka uživati cjelovito, u jednom, neprekinutom čitanju, što njegova komprimirana forma dozvoljava, a ritmičnost, intenzitet i transparentnost mjehurastih rečenica gotovo postavljaju kao imperativ.
Julie Otsuka: "Buddha u potkrovlju"
Litteris, 2014.