Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Jurica Pavičić • 09.03.2006.

Jurica Pavičić : Tko je prava meta Večernjakovih sulica?

U razdoblju komunizma hrvatska filologija i leksikografija načinile su tomove i tomove vrijednih antologija, monografija, leksikona i sinteza o povijesti hrvatske književnosti. U gotovo u svim tim knjigama postojala je, međutim, šupljina za koju su svi znali, ali je nitko nije spominjao. Ta rupa bili su pisci koji su imali političke i ratne mrlje. Književnici obilježeni endehaštvom (Budak, Remeta), četništvom (Vilović, Bartulović) ili naprosto pisci emigranti (Vida) u tim se knjigama nisu spominjali. Oni su naprosto tretirani kao da ne postoje.

U razdoblju prije 90-ih takva praksa prešućivanja izazivala je česte i opravdane prigovore kulturne javnosti koja je ispravno isticala da se čovjek s idejama nekog pisca ne mora slagati, ali to ne znači da oko njega treba izgraditi organizirani memoricid. Zato tim više čudi što su ljudi koji su u to doba opravdano bjesnjeli na komunističku praksu danas tu istu praksu zagovaraju i traže od Ministarstva kulture da je sprovodi.

Riječ je, naravno, o zlosretnoj panorami srpskog pjesništva 20. stoljeća što ju je pod uredništvom ugledne novosadske profesorice nedavno objavilo Hrvatsko društvo pisaca. Večernji list - dnevnik koji je sada stup novog nacionalnog populizma - objavio je ovog tjedna aferaški tekst u kojem proziva Ministarstvo kulture zbog novčane potpore toj antologiji. Od sedamdesetak pjesnika u antologiji, sporna su trojica koji su poznati po svojim velikosrpskim ispadima: Bećković, Petrov Nogo i Ðogo.

Da se odmah razumijemo, Hrvatska nema osobitih razloga prema toj trojici gospode biti ljubazna. Držim da bi bilo prilično bizarno kada bi neki hrvatski nakladnik i jednog od njih trojice, recimo, pozvao na festival, upriličio mu javno čitanje ili promociju. Ali, između ustručavanja od javnih kontakata i brisanja pjesnika iz antologije ogroman je korak. Tražiti da se iz antologije izbace pjesnici jer su četnikovali, naime, jednako je bizarno kao kada bi tražili da se sa zemljovida izbriše grad Niš zato jer su otuda dolazili niški specijalci.

Ministarstvo sada pere ruke i krivnju prebacuje na nakladnika (HDP). To je prilično licemjerno, jer je nakladnik u ovom slučaju mogao napraviti samo dvije stvari. Jedna je ne tiskati nikad nikakvu antologiju srpske poezije sve dok bećkovići i ini ne umru, pa možda ni tada. Druga mogućnost bila je tiskati antologiju kakva jest. Treća mogućnost - tiskati antologiju, ali bez pjesnika koji su nam se zamjerili - bila bi naprosto neprofesionalna rabota kojom se obmanjuju korisnici knjige.

Uostalom, kamo bismo otišli kad bismo takvu metodologiju primjenjivali na svjetsku književnost? Da li bismo tada iz antologije svjetskog pjesništva brisali Pounda, T. S. Elliota (koji je pisao da su “Židovi ispod štakora”), Celinea ili Hamsuna, koji je bio pobornik Vidkuna Quislinga? I kane li urednici Večernjeg onda zabraniti i objavljivanje Budaka, koji za razliku od beogradskih salonskih četnika nije samo laprdao po novinama, nego bogme i nosio političku funkciju u fašističkoj državi?

Prava meta Večernjakovih sulica je doministar za knjigu Čedomir Višnjić, čovjek koji je već dugo trn u oku književnoj desnici koja teško prihvaća da je čovjek koji vodi hrvatsku knjigu Srbin. Njih ne bi smetalo da je SDSS-ov kadar doministar za film ili muzeje, ali u njihovu logocentričnom mentalitetu pomisao da srpski kadar nadzire hrvatsku knjigu u hrvatskoj državi ima dimenzije svetogrđa.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –