Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 21.10.2014.

Kjell Westö : Privid 1938.

Ugodna je građanska egzistencija žitelja predratnog Helsinkija, pod kristalnim lusterima Fazer slastičarnice i elegantnih kavana, među policama Akademske knjižare pri robnoj kući Stockmann, u perivoju Esplanadija... Objavljuju se te 1938. godine erotske kratke priče, snimaju se filmovi, svečano se otvara novoizgrađeni Olimpijski stadion, putuje se luksuznim brodovima, pohodi se plesnjake. No, istovremeno su zamjetne prve klice antisemitizma. Primjer je toga zataškani skandal kada se mladog židovskog trkača prešutno sa zaslužene prve pozicije zbacilo na četvrtu kako bi se izbjeglo njegovo pojavljivanje na pobjedničkom postolju pred prohitlerovski orijentiranim uglednicima.

U helsinškim mijenama godišnjih doba ne ogleda se stoga samo koloritna atmosferičnost sjevera koju finski autor švedskog podrijetla Kjell Westö (1961) impresivno oslikava, već se simbolički nagoviješćuju krupne političke promjene. Westö prividnu idilu grada mjeri opuštenim korakom dobrostojećeg, gotovo razmaženog šetača, no njegovu lijenom pogledu ipak ništa ne promiče. Dapače, sigurnom rukom, čini se mirno i lako, baš kako se njegove stranice okreću i čitaju, autor ispisuje kroniku svoga grada u jednom specifičnom vremenu. Čini to detaljistički precizno pa čitatelj u sjećanju zadržava blistave slike, kao da je prebirao po starim foto-albumima.

Westö pažljivim restauratorskim potezima dočarava ozračje naoko spokojnog međuraća pod čijom se marcipanskom glazurom vrtloži dvostruka turbulencija - sve opipljivija prijetnja Drugoga svjetskog rata i još nezacijeljena rana Finskog građanskog rata. Naslov romana "Privid 1938." (Hägring 38, 2013) referira se na beznačajan šlager iz toga doba, ali zapravo pretpostavlja varljivost građanske lagode, jer izvjesno je da Europa srlja u rat.

Sve će to autor spretno provući kroz životne paralelizme dvoje središnjih protagonista: helsinškog odvjetnika i njegove službenice. Zbivanja pratimo naizmjence iz njegova i njezina gledišta, objektivistički izložena u trećem licu. Pripovijest počinje jednog studenačkog jutra neopravdanim i neobjašnjivim izostankom s posla inače besprijekorno pouzdane zaposlenice, a završava u realnom vremenu tek koji sat kasnije tužno  i samo naizgled iznenađujuće. Tristo pedeset stranica između uvoda i epiloga vraća nas u ožujak iste godine i kronološki odmotava osam mjeseci korektne suradnje, opreznog upoznavanja, čak i sramežljivog prijateljevanja dvoje usamljenika iz različitih društvenih miljea.


Claes Thune nakon zasićenja diplomatskom karijerom i propasti braka, u zreloj se dobi, navršivši četrdesetu, vraća advokaturi. Dezorijentiran novim okolnostima, povrijeđen i usamljen, muku muči s reorganiziranjem životne rutine. Problema ima i s nuklearnom obitelji - hladna majka i sestra Ulla, dvije snobovske pojave, patronizirajućim mu odnosom nameću kompleks porodičnog gubitnika. Nevolje se nižu jedna za drugom - zbog objavljenog političkog članka u liberalnim novinama, fizički će ga napasti na ulici, a njegov nećak, perspektivni doktor prava, kojega benevolentno prima kao partnera ne bi li mu pomogao, a time s vremenom unaprijedio i svoj posao, pokaže se arogantnim nacionalistom teškim za suradnju.

Thuneova jedina zaposlenica Milja Matilda Wiik podvojena je osobnost. Iza toga imena tri su žene: Milja, Matilda i gospođa Wiik. Gospođica Milja za rata je bila žrtvom silovanja u logoru, a dvadesetak godina kasnije tek je sablast koja namiguje iz tamnih zakutaka i naoko staloženu, no podložnu joj Matildu drsko mami na osvetnički i samoubilački rub. Ona je dakle mračna strana, odvojeni dio ega te anksiozne 36-godišnjakinje, njezina iskešena i proganjajuća trauma. Matilda je perceptivna i inteligentna, no do kostiju usamljena, teško oštećena i neostvarena mlada žena. Ona je ujedno privatni identitet gospođe Wiik, u međuvremenu tek šuplje sintagme ostvarene Matildinom udajom za čovjeka koji je ubrzo nestao bez traga ne uspjevši se nositi s njenim demonima iz prošlosti. Da bi se uopće mogla suočiti s realnošću, svoj stan svakodnevno napušta u obličju distancirane i uštogljene sredovječne gospođe, a njezini je poslodavci cijene kao tajnovitu i zatvorenu, no ekspeditivnu činovnicu sa zavidnim kvalifikacijama, preporukama i manirama.

Matilda živi sama u hladnom stančiću, večeri provodi uz knjigu i radio koncerte klasične glazbe, manji dio plaće troši na kino, a veći na mlađeg brata, glazbenika Konnija, spram kojega se hiperprotektivno odnosi. Voli samotno šetati i voziti se tramvajima, ima jednu prijateljicu koju rijetko viđa, i sve u svemu, vodi život automatiziran i skroman, no koji bi ipak bio lijep da nije njezine napukle psihe.

Povremeno si priušti manikuru, ne kao sitni hedonizam, nego kao nužnost sanacije bjesomučno izgriženih noktiju koji su jedini primjetljiv simptom njezine psihičke labilnosti. Milja Matilda i njezin brat odrasli su kao siročad - nakon smrti  brižnog oca, a kasnije i majke militantice ubijene u pobuni, ona se kao šesnaestogodišnjakinja pridružuje legiji kako bi mogla prehraniti brata i sebe, no završava u logoru. Muči je grizodušje što iz zatočeništva nije mogla zaštiti Konnija za čije rabijatno ponašanje sluti da je posljedica zlostavljanja u dječjem domu.

Upravo na Thuneov poticaj najbolji prijatelji iz mladosti - Leopold Grönroos (apolitični investitor), Guido Römer (novinar), Robert Lindemark (psihijatar), Lorens Zorro Arelius (liječnik), Joachin Jogy Jary (talentirani glumac s dijagnozom kliničke depresije) - uglednici iz višeg srednjeg sloja i pripadnici švedske manjine, 1927. godine oformljuju Klub sredaša te u dobrom raspoloženju mjesečnom dinamikom pretresaju aktualije. No, te prijelomne, predratne godine stvar postaje neugodna, sastanci su na rubu eskalacije, klubu prijeti raspad, a Thune je, kao spiritus movens kružoka, šokiran političkim stavovima, konkretno fascinacijom Hitlerom pojedinih članova. Međusobne razmirice Thuneovog muškog društva odražavaju tadašnju aktualnu geopolitičku krizu, baš kao što se u Matildinim morama na javi i u snu manifestiraju užasi iz prošlosti.

Slučaj je htio da se nesretna Matilda desetljećima nakon logoraških epizoda baš na radnome mjestu mora ponovno suočiti sa svojim nekadašnjim zlostavljačem, a sada članom Thuneova kluba. On je doduše ne prepoznaje, no osjeća da ga ta ukočena žena neobjašnjivo privlači. Počne joj diskretno udvarati, a ona se upušta u riskantnu igru. Situaciju opasnom ne čini on, bojažljivi šmokljan, nego ona sama koja je i bez izvanrednih stresova neprestano na korak od kompletnog raspada ličnosti.


Kjell Westö se ne opterećuje složenim fabuliranjem, svu svoju pomnju upućuje uobličavanju svakodnevnih događaja i naoko beznačajnih interakcija. Osjenčavanjem unutarnjih života psihološki slojevitih karaktera Westö čitateljev interes s grandioznih povijesnih zbivanja pomiče na individualne ljudske priče u njihovoj pozadini i poteže tako pitanja morala, empatije, društveno odgovornog djelovanja.

"Privid 1938." doista je izuzetna proza, koja unatoč svome fikcionalnom određenju i slobodnom tretiranju arhivskog materijala pruža dokumentarno relevantan prikaz međuratnog Helsinkija, njegovog raslojenog stanovništva, kao i teškoća s kojima se u to doba ondje suočava švedska nacionalna manjina. Ozračjem potisnutog i neizrečenog ostvaruje se paučinasta napetost, no po razriješavanju zagonetke, Westöove impresionističke deskripcije čitatelja pozivaju da još jednom opušteno posegne za pojedinim pasažima.


** pročitajte i razgovor s autorom.
 

Kjell Westö: "Privid 1938."

Fraktura, 2014.

– Privid 1938. - Kjell Westö –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –