Kristian Novak : Ciganin, ali najljepši (ulomak)

Donosimo vam kraći ulomak iz novog romana Kristiana Novaka "Ciganin, ali najljepši" (OceanMore, 2016).

Ciganina je ispripovijedalo (preciznije kazalo jer uglavnom čitamo krnje transkripte), čak četvero pripovjedača: Milena, sredovječna povratnica u rodni Sabolščak, Nuzat, Kurd iz Mosula na putu za Calais, Sandokan zvan Sandi, Ciganin iz Bukova Dola, i Plančić, PR iz Policijske uprave zagrebačke. 

Ovako počinje Milenina priča.

Ciganin, ali najljepši Novak Kristian

Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova  i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima.

Evo, recimo, točno osjećam kako si napeta. Ti bi intervju što prije privela kraju, a nismo još ni počele. Strah te da ne odustanem. Misliš da želim pobjeći od svega.

Jer, što? Suviše tuge u toj priči.  Suviše moje  ime povlače  po blatu. U toj priči  umiru ljudi. U njoj gubim i ono malo do čega mi je stalo. Naučila si da bi svatko normalan želio pobjeći od toga. E, vidiš, meni je to sve što mi doista vrijedi. Moj izbor već dugo nije između sreće i nesreće, moj je izbor između nesreće i ničega. Ubij me, ali ja biram prvo.

Tvoji kolege sada dolaze skoro svaki dan ili nazovu, pitaju me mislim li da je gotovo i mogu li me uslikati ispred kuće, samo jednu fotku, Milena, ovamo, i jesam li se upoznala s obiteljima stradalih i znam li odakle su bili… Što kvragu reći na to?

Ne ljuti mene što ih ne zanima cijela istina. Ljuti me što sada očekuju da im pomognem da se osjećaju bolje. Žele znati kako suosjećati. Umislili su svi da ih se tiče, pa im je sad, je l’, nezgodno. Treba im nekakva optimistična zaključna rečenica kojom će prekidati mučne razgovore o takvim stvarima.

Što mislite, Milena, hm, kako vidite, Milena, ha, dajte recite, ukratko, Milena, samo jednu rečenicu, što mislite? Što mislim? Svaki put kad glasno kažem što mislim, steknem barem jednog prijatelja i barem jednog neprijatelja. Oba iz potpuno krivih razloga. Eto što mislim. Gonite se.

Ti si mi ipak prišla drukčije, znaš? Rekla si da želiš slušati kako govorim o tome kao da govorim samoj sebi. I to je to, mislim si. S ovom malom mogu. Ali ništa na brzaka, polako ćemo. Očekujem da se držiš  dogovora, da ne prekidaš. Očekujem da neke stvari ostanu među nama. Posrijedi su ljudski životi, gledaj me, jako je bitno da to shvatiš. Ako nisi spremna na to, reci odmah. Ne gubi mi se vrijeme. Dobro. Skinut ćeš jaknu, izut ćeš se, zavalit ćeš se fino, riješi se i narukvice i prstenja, natočit ću nam po čašu crnog. Smiješ zapaliti, i ja ću. Nema drugog načina da se govori o tuzi. Kao da ti se vratio netko tko ti je drag.

***

Da bi doista razumjela što se dogodilo, moraš znati jednu naizgled nebitnu stvar. Zemlja oko sela prilično je rahla, kao da oduvijek pomalo propada. U dubini su desetci kilometara rudnika, a više nitko  živ ne zna točno kuda idu. Urušava se kada kiša natopi previše, ili kada se zaore preduboko, pa povremeno čuješ kako je netko upao u rupu, onako, usred vlastitog dvorišta, srame se ljudi kad ih vade vatrogasci.

Klasična neka međimurska priča, taj ugljen. Bilo ga je premalo i bio je preslab da bi se ginulo za njega. Ljudi se satiru, a zemlja ne vraća, samo uzima. Rudnike su zatvorili poslije katastrofe 1964., kada su petorica rudara ostala zakopana negdje u jami Peti maj. Ne znaju danas ljudi više zašto se jama tako zvala, ali svi pamte što je progutala.

Bilo je, kažu, pred  zoru, tutanj se čuo i daleko preko brda i u želucima ljudi. Svi su, kao po nekoj neizgovorenoj naredbi, neumiveni izišli iz kuća i krenuli preko polja. Na mjestu za koje su tkoznazašto mislili da je iznad naših dječaka neki su stali skamenjeni, neki su zaplakali, neki su psovali, htjeli ubijati, neki su prislanjali uši na zemlju, a neki su… počeli kopati. Pazi, kopati. Lopatama, kantama, limenim šalicama, golim rukama, skamenjenih pogleda, poluživi, kao mjesečari, kao opsjednuti. Satima se nitko nije usudio reći im da mogu kopati zauvijek prije no što pronađu zatrpane i da su se, ako se nisu ugušili, utopili, da je Mura pod zemljom došla po svoje.

Tek u sumrak sljedećeg dana i posljednji su otišli kućama. Ali, vidiš, to više nisu bili isti ljudi. Petorica manje, a mi podijeljeni zauvijek.

Na one koji su se odali očaju, one koji su odmahivali rukama, na one koji su čeznuli za osvetom i na one koji su kopali. Svatko tko dolazi odatle nešto je od toga.

Sabolščanci su ti otvrdnuli ljudi, znaš, često zamišljam kamen prekriven kožom. Ne prave halabuku oko običnih nevolja. Spremni su na to da bliski ljudi nestanu u dubini, u iznenadnim rupama. I, s druge strane, da se pojavljuju nepoznati. U njima kao da… u nama kao da još negdje tinja nada da su se ona petorica izvukla negdje s druge strane, možda nešto dalje u šumama, ili prema sjeveru, pa će se vratiti kao sjene neke noći, pokucati svojima na vrata, oprati ruke i izuti se, pronaći svoj mir. Povremeno čuješ kako je opet  netko vidio spodobe koje šeću selom noću ili u rano jutro. Ali o tome ššš, samo postihen.

U Sabolščaku ljudi nestaju i pojavljuju se, samo  tako, to moraš shvatiti. Nestaju oni koji imaju previše života, pojavljuju se oni koji ga imaju malo. Tako je nekako bilo i sa mnom.

Kad sam se nakon petnaest godina vratila u Sabolščak, došla sam s jednoga mnogo goreg mjesta. Tako bi to drugi nazvali, strano mjesto. Za mene je to bilo odustajanje i bilo je strano tijelo. Nosim ga u sebi kao nešto šiljasto što mi se zabada u drob, svaki put kad zaboravim na nj. Godinama se nisam ni nasmijala ni sagnula do kraja, zamisli to. Prava Sabolščanka.

Da.

Lakše mi je sada kad smo krenuli, znaš? Postoji valjda stotinu razloga da nikada ne ispričam ovo. A samo jedan za: možda zbacim barem malo tereta sa sebe.

Kad jednom izgovoriš ovakvo što, znaš da ti je život čista ekstaza.