Louis-Ferdinand Celine : Putovanje nakraj noći

Održava se
01.01.1901.

Danas o Celineu, osamdeset godina nakon njegova literarnog debija, možda više govore njegovi obožavatelji i čitatelji, nego li sam roman. Puno je vremena prošlo, mnogo se toga dogodilo, mnogo raznih obrata, povijesnih i osobnih, mnogo je očiju prolazilo kroz "Putovanje nakraj noći", mnogo ga je glasova pratilo - da bi se roman moglo čitati "učisto", bez otisaka prstiju na njemu, što ih je ostavilo vrijeme, ljudi i događaji.

Celineov prvijenac odjeknuo je poput noćnog krika u džungli nakon kojeg slijedi bučna dreka i znanih i neznanih, i živih i mrtvih. Što reći kad se među njegovim obožavateljima našao i Staljin, a među njegovim cenzorima i Hitler. Takvu čitateljsku publiku uistinu je malo tko imao.

Sva trojica, i Celine i Hitler i Staljin, dolaze iz generacijske berbe Prvog svjetskog rata. Staljin je rođen 1878., Hitler 1889., a Celine 1894. godine. Hitler je mobiliziran u njemačku armiju, Celine u francusku, a Staljin je proglašen nesposobnim za vojnu službu zbog deformirane lijeve ruke. Hitler i Celine iz rata se vraćaju kao odlikovani heroji. Obojica su dezorijentirani u postratnom svijetu. Zajedno sa Staljinom sva trojica će i opet biti generacijski obilježeni postratnim previranjima. Staljin se priključuje boljševičkoj revoluciji, Hitler utočište pronalazi u desničarskim paravojnim formacijama, a Celine bježi od rata i vojske u Afriku i zatim Ameriku.

Povijest će ih još jednom povezati tridesetih godina. Nakon studija medicine i liječničke prakse u Parizu, Celine 1932. godine debitira kao književnik romanom "Putovanje nakraj noći". Staljin je već na vlasti, a Hitler će vlast preuzeti za koji mjesec, početkom 1933. godine. Kao diktatori obojica proganjaju književnike. Hitler javno spaljuje nepoćudne knjige, zabranjuje i protjeruje stotine autora, a na kraju strijelja ili ubija u plinskim komorama desetine književnika, neke kao Židove, neke kao komuniste, ili političke protivnike, a neke tek zato jer su se našli ispred njegovih cijevi, pod njegovim bombama ili gusjenicama tenkova.

Staljin zlostavlja Bulgakova, muči i ubija Babelja, uništava Mandeljštama i Ahmatovu, Platonovu zatvara sina, a u gulazima i zatvorima nestaju i deseci drugih pisaca koje je njegovo nasilje zahvatilo usput, na impersonalan način, poput primjerice Harmsa, ubijenog početkom rata, za kojeg Staljin vjerojatno nije ni znao da postoji.

Celine ima u tom smislu povlašen položaj kod obojice. Staljin ga obožava, Hitler ga prihvaća kao kolaboracionistu, štoviše sljedbenika. Hitler je posvećen umjetnosti, ali nema smisla za modernizam. Dapače, prema modernizmu pokazuje agresiju kakvu demonstrira tek prema komunistima, Židovima ili versajskom poretku. Također, Hitler pokazuje interes za glazbu, slikarstvo i arhitekturu, ali ne i za književnost. Općenito vrlo malo čita.

Kod Celinea ga odbija ne samo literarni modernizam, već i njegov antimilitarizam, antinacionalizam, antikolonijalizam, i anarho-individualizam. No sa Celineom se nalazi u divljem antisemitzmu, koji provaljuje iz francuskog pisca u njegovim zloglasnim pamfletima iz tridesetih i početka četrdesetih.

I Staljin dijeli antisemitizam sa Celineom. Međutim, bitnije od tog površinskog antisemitizma kod sve trojice jest njegova psihopatološka pozadina. U moći Hitler i Staljin nisu vidjeli samo ideološku pokretačku snagu svijeta, već i lijek osobnih frustracija, neuroza i bolesti. Hitleru se ponavljao san s jedrom arijevkom koju napastvuje dijabolični semita. Napetost koja se očituje u tom snu svoje je pražnjenje potražila u patološkom antisemitizmu i na kraju "konačnom rješenju" židovskog pitanja, ispod kojeg se uz poznate socijalne i psihološke traume kriju dakle i očite seksualne frustracije.

Staljin pak pokazuje posvemašnju paranoju. Ne samo prema Židovima, što kulminira tzv. "zavjerom liječnika", već i prema seljacima, kulacima, svim vrstama "narodnih neprijatelja", trockistima, manjinama, Ukrajincima, Kozacima, oficirskom koru Crvene armije, intelektualcima, filozofima... pa do astronoma, čija su istraživanja označena kao "nemarksistička".

Kod Celinea uočljivi su slični elementi psihopatologije. Već u "Putovanju nakraj noći" uz sveprisutnu ogorčenost, Celine demonstrira i očigledni nihilizam, paranoju, maniju proganjanja, prezir prema ustaljenim normama i vladajućem moralu, asocijalnost, sklonost solilokviju. Primjerice, njegov alter-ego je uvjeren da su se tokom putovanja brodom prema Africi drugi putnici urotili protiv njega i da ga namjeravaju baciti preko ograde. Očiglednu paranoju pokazuje i u Americi, sve je klopka, i gradovi i tvornice i žene. Po povratku u Francusku kao liječnik boji se svojih pacijenata, da će ga prozrijeti, urotiti se protiv njega.

Nadalje, nesposoban je vezati se, voljeti, ne samo žene već ljude općenito, bilo siromašne bilo bogate, a određene sklonosti pokazuje tek prema bolesnima koji u njemu bude manje straha od zdravih i jakih. Jedinim prijateljem smatra pak stanovitog Robinsona, koji po svemu, načinu na koji se pojavljuje u romanu, mjestu koje ima u njegovoj psihološkoj strukturi, funkcionira kao fikcionalni alter-ego glavnog junaka.

Općenito, rat mijenja u Celineovu junaku sliku ljudskog roda. Čovjek postaje čudovište. Otkrivajući njegovu pravu prirodu Celine piše: "... ako se ikada vratimo, nećemo nikada zaboraviti, apsolutno nikada, da smo na zemlji otkrili čovjeka, građenog poput vas i mene, ali mnogo većeg strvinara nego što su krokodili i morski psi što plivaju, između struja, oko brodova s otpacima i gnjilim mesom koje će im sasusti u vodama Havane."

Sva ta ogorčenost, paranoidnost i manija proganjanja, Celineovi su demoni u kojima su se mogli prepoznati i Hitler i Staljin; uključujući tu i nihilizam premda su obojica krvoloka nominalno bili "idealisti", jedan komunistički a drugi nacionalsocijalistički.

Što se tiče Celinea, već je 1935. britanski kritičar William Empson izvanredno primjetio da je Celine "zreo za fašizam". Tu je ocjenu mogao donijeti i na osnovu određenih psihopatoloških strujanja koja se nalaze u "Putovanju nakraj noći". Koliko je bio u pravu pokazati će se vrlo brzo, kada Celine zapada u antisemitsko i antikomunističko bjesnilo, da bi s okupacijom Francuske potonuo i u kolaboracionizam. Naizgled, ništa to nije imalo smisla. A opet je jedno prethodilo drugom: izvanredna književnost luđačkim pamfletima, pobuna protiv buržoazije i malograđanštine - antisemitizmu.

Između 1914. i 1953., kada umire Staljin, Evropa je pala u nekoliko koncentričnih krugova krvoprolića i barbarstva. Nije Celine bio Hitler (niti je u tom smislu Staljin bio Hitler). Nije Celine niti kriv za milijune mrtvih, niti je oblikovao povijest u onoj mjeri u kojoj su to učinili Staljin i Hitler: premda su svakako i njegovi antisemitski pamfleti morali uzeti svoj obol u krvi i zločinštvu. No sva trojica bili su dio iste proklete berbe koju će požnjeti Prvi svjetski rat, i nakon njega antidemokratske revolucije - i sva trojica dijelila su istu psihopatološku bolest vremena.

Među obožavateljima "Putovanja nakraj noći" našao se i Sartre, zatim Roland Barthes, Claude Levi-Strauss, Jean Genet, Raymond Queneau, Simone de Beauvoir, Henry Miller, Joseph Heller, Jack Kerouac, William S. Burroughs, Ken Kesey, John Updike, Kurt Vonnegut, Philip Roth, Irvine Welsh... a Charles Bukowski, najbitniji pisac za generaciju formiranu osamdestih, napisati će da je Celine "najveći pisac u 2000 godina".

No i kao svjedoka vremena, i još važnije kao njegovog sudionika, Celinea danas više određuju Staljin i Hitler, nego li Sartre i Bukowski. Celine se "Putovanjem nakraj noći" obrušio na fašizam koji vrije u društvu, a onda i sam postao fašist. Strašna je to sudbina; zastrašujuća je to priča. Od nje više nije imuno ni "Putovanje nakraj noći", roman kojeg je Sartre i nakon antisemitskih pamfleta smatrao - "ipak senzacionalnom knjigom". U nekim drugim povijesnim okolnostima ogorčenost koja struji romanom ne bi se premetnula u antisemitizam i fašizam. Uostalom, na ogorčenosti, frustracijama ovakvim ili onakvim, sagrađeni su neki od najvećih literarnih opusa.

Louis-Ferdinand Celine nije bio te sreće. Moglo se to dogoditi i Bukowskom, ili nekom drugom, ali dogodilo se njemu, u njegovo vrijeme, takvo kakvo je bilo, nemilosrdno i puno iskušenja. Na kraju, ista ogorčenost koja tako snažno vibrira "Putovanjem nakraj noći" odvela ga je do najbjesomučnijeg antisemitizma. Taj putić vidio je još i William Empson, a posve je vidljiv i kad danas čitamo Celineov roman.

 
Louis-Ferdinand Celine: "Putovanje nakraj noći"
Prevela Višnja Machiedo

Meandarmedia, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )