Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 02.10.2006.

Luko Paljetak – "Grenlandski leptiri"
Održava se
01.01.1901.

Nakon velikog uspjeha sa «Skrovitim vrtom», fikcionalnim dnevnikom Cvijete Zuzorić, pjesnik, prevoditelj, esejist (i još mnogo toga) Luko Paljetak predstavlja se zbirkom priča "Grenlandski leptiri" kojima je svojevrsna crvena nit poveznica – ljubav. Zbirka sastavljena od 14 priča, dakako, još uvijek otkriva prije svega pjesnika u proznoj formi, čiji se interes za spajanje tradicije i suvremenosti prepoznaje gotovo u svakoj od priča, čak i kad su one suvremene do te mjere da se u njima pojavljuju imena poznatih svjetskih kozmetičkih i modnih tvrtki, kao ključne riječi ženske ljepote.

U Paljetkovim pričama koje tematiziraju ljubavne odnose, u velikoj mjeri upravo one najintrigantnije – preljubničke, gotovo da je primjenjen renesansni obrazac, pa su njegove junakinje opisane nekom vrstom trubadurskog oka, s iznimnim smislom za detalj. Vrlo često promatrane u kretanju, iz perspektive prijevoznog sredstva (aviona, taksija, autobusa), tajanstvene i nedohvatne, poput renesansnih gospi one defiliraju Paljetkovom prozom. Iako smještene u suvremene krajolike, nikada posve raspoznatljive i konkretne, one u svojoj ljepoti i putenosti, ali i načinu na koji percipiraju svijet, čuvaju ponešto od «nekih zlatnih stoljeća», što priče čine nekako nestvarnim i lelujavim između prostora zbilje, fantastike i literarnog konstrukta nekih prošlih vremena.

Skliznuća u fantastiku, zapravo, jedan su od dominantnih pripovjednih postupaka, pa u «Grenlandskim leptirima» tako čitamo priče o reinkarnaciji u tigra, tajnim znakovima na leptirima, anđelima koji otkrivaju preljube ili znakovitim snovima i fascinacijama, no uvijek u funkciji propitivanja primarne tajanstvenosti i erotičnosti ljubavnih odnosa i bez jasne i oštre granice između zbilje i fantazma. Paljetkove su priče prepune vizualnih, ali i olfaktivnih senzacija, njima vladaju mirisi parfema koji mogu do te mjere zaludjeti junaka da on postane njihovom opsesijom, u njima se uvelike pišu pisma kao oblici «starinske» ljubavne komunikacije. Osvrtanje prema tradiciji ne iscrpljuje se samo u laganim reaktualizacijama renesanse, ima tu i dalekih odjeka Matoševe pripovijesti «Camao», ali i direktnog referiranja na Barnesovu «Flaubertovu papigu» koja postaje polazištem nadopisivanja i dijaloga u «Lijepljenju papige».

Neke su od priča iz «Grenlandskih leptira» lagano ironične (kao uvodna «Savršena» u kojoj se pojavljuju spomenute modne marke), neke prilično vrckavo duhovite, no neke i prenaivno odlepršale u prostore fantastike. Paljetak zna kako učiniti nagle obrate u pripovijedanju, kako poentirati svršetke svojih priča, ali ih ponekad i ostaviti otvorenima i spremnim na različita dopisivanja, baš kao što su svi ti muško-ženski odnosi jedna nikad do kraja ispisana priča.

Kvalitativni raspon «Grenlandskih leptira» kreće se od vrlo dobrih, preko solidnih, do onih priča u kojima je sve ispalo neočekivano banalno i isforsirano suvremeno, kako je to u priči «Patricija», o dokonoj kućanici i njezinim ljubavnicima. Iako načelno protiv banalne erotike, dapače ovija je slojevima fantastičnog ili pak svojevrsnom prikrivenom intertekstualnom igrom, Paljetku se ipak zna omaknuti baš i ona. Glavna je kontradikcija ipak u svojevrsnom nesuglasju između priča, pa i dijelova priča, pisanih po starinskom konceptu (čak i ako zanemarimo činjenicu da se u Paljetka telefonira obavijajući žicu oko sebe, a loše vijesti stižu brzojavom) i onih u kojima se pojavljuju jasni indikatori suvremenosti.

Suptilan, kao i u svojoj poeziji, znalački i brižan prema jeziku i njegovim nijansama, uvijek osvrnut prema književnoj tradiciji, Paljetak je napisao pomalo neobičnu zbirku ljubavnih priča, čija je glavna mana povremena napirlitanost i manirističnost.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –