Marina Šur Puhlovski : Nesanica
Roman koji je prošle godine ušao u finale VBZ-ove nagrade, da bi u konačnici bio poražen od Šalkovićevog, čini se, nova je stranica u opusu Marine Šur Puhlovski, koji je brojčano itekako bogat, ali medijsko-recepcijski uglavnom nevidljiv. Sudbina njezinih knjiga posljedica je jedne od onih priča o nepristajanju na trendove i ustrajanju na artizmu, hermetizmu, u konkretnom slučaju i neoegzistencijalizmu, po cijenu manjka razumijevanja, čitatelja i «slave».
«Nesanica», ovoga puta objavljena u prestižnijoj biblioteci, je svakako jedan od važnijih naslova u protekloj proznoj godini koja je već prozvana - ženskom. Prednost ove autorice ponovo je u nepristajanju - ovoga puta na tipične sheme i klišeje ženske književnosti kakva se, recimo to tako, «nosi». Njezin je roman ispripovijedan u 1. licu čime izaziva konotacije autobiografskog, no to će čitanje, čak i na formalnoj razini, vrlo brzo biti dovedeno u sumnju zbog variranja i poigravanja pripovjedačkim pozicijama pri čemu će «ja» vrlo lako skliznuti u «ona», pa čak i «mi».
Tematski je riječ o rekapitulaciji života koju u jednoj noći nesanice i (post)pijanstva provodi 57-godišnja pripovjedačica Sofija koja se osjeća kao da ne pripada svome životu, kao u «nigdini». Njezin tijek svijesti, isprekidan i sklon skokovima, napravit će veliko spremanje ključnih događaja i osoba iz dosadašnjeg života - od obitelji i nasljeđa, preko odrastanja i brakova, do pokušaja pronalaska smisla u pisanju. Sofija pripituje sve svoje ženske uloge/identitete - kćeri, prijateljice, ljubavnice, supruge, majke, spisateljice, pa i nasljedne alkoholičarke, u svima pronalazeći razočarenje, ni u jednom smisao.
Rekapitulacija se zbiva na pozadini društvenih mijena prošloga stoljeća, što je dimenzija koju treba spomenuti, iako je mnogo važnija ona u kojoj se oslikavaju odnosi Sofije i njezine majke, bračni promašaji s muževima egocentricima, preljubnicima ili kockarima, te «šutljiv» odnos s kćeri. Od svih epizoda koje se odmataju u jednoj noći, najsnažnije su one u kojima vrlo eksplicitno dolazi do tematiziranja tjelesnosti, primjerice mladalačke, gotovo dječje seksualnosti, pa i obiteljskog (fizičkog i psihičkog) nasilja.
Iako dosljedno izveden kao tijek svijesti pripovjedačice koja doista jest «žena na rubu živčanog sloma», treba primjetiti kako je u prvom, početnom dijelu romana izvedba konfuznija, a sintaksa nezgrapnija, dok se prema kraju nazire oslobođenje ne samo na tematskoj, nego i formalnoj razini. Pisan razgovornim jezikom, snagom osobnog iskaza, roman na trenutke otkriva pripovjedačicu kao duhovitu u svom tom crnilu, manje dosljednu parametrima koje si je zadala i opuštenijom, što čitatelj osjeća kao dobitak.
Riječju, s tolikom količinom uvjerljivo-proživljenih «ženskih» i drugih tema, forma je tek manja prepreka «široj prijemčivosti» i dug dosljednosti vlastitoj poetici.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )