Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 06.08.2008.

Maša Kolanović : Sloboština Barbie

Maša Kolanović (1979) pripadnica je one generacije koja je odrastala u nezgodna vremena kada se "sve presvuklo u nešto drugo", generacije koja je bila dovoljno mlada da sve svoje veze s ideologijom prošlosti svede na nekoliko pionirskih simbola, a opet dovoljno stara da shvati kako nakon prvih signala opće opasnosti i odlazaka u podrume novozagrebačkog naselja više ništa neće biti kao prije. Čak ni Barbie, taj mračni predmet žudnje tolikih generacija djevojčica kojima to nije bila "samo" igračka.

Premlade da bi u njoj prepoznavale simbol popularne kulture, što autorica sada, "metodom naknadne pameti" itekako čini, Barbie je bila mogućnost da se bude što god se poželi, a činjenica kako je pravu Barbie trebalo nabavljati negdje "izvana" svemu je davala, dobro to pamtimo, dodatnu čaroliju ili frustraciju. Oko toga simbola djevojačkog odrastanja Maša Kolanović isplela je iznimnu knjigu s kojom je domaća prozna dionica, već podosta vremena usidrena u poznatim i pomalo dosadnjikavim koordinatama, dobila inteligento pojačanje koje događajima iz nedavne prošlosti prilazi iz drukčije i nove generacijske, ali i rodne optike.

Autorica, naime, spaja nekoliko žanrova - autobiografsku prozu koja tematizira žensko odrastanje, stvarnosnu o ratnim događajima, elemente tzv. kvartovske priče i od svega toga čini duhovit i čitak, ali i vrlo ambiciozan miks kojem su pridodane i više nego kompatibilne ilustracije koje potpisuje sama autorica.

Kao priča o djetinjstvu i odrastanju ovo je knjiga koja vješto izbjegava sve uz nju povezane sentimentalnosti, dapače u igrama djevojčica (i dječaka) iz Sloboštine itekako se otkrivaju brojne "odraslosti" - ljubomore, pakosti, grubosti, pa čak i bizarije, a kada se u njih umiješa "stvarni" svijet u kojem se izmjenjuju zračne i opće opasnosti, govori političara, izbjeglice i tekstovi novokomponiranih "budnica" s početka devedesetih, i igre s Barbikama postaju propusne za svijet izvan njihovog primarnog, ružičastog.

Iako načelno u ovome slučaju možemo govoriti o tzv. "ženskoj prozi" u kojoj su fragmentarne dionice povezane motivom Mattelove lutke, za prozu Maše Kolanović takva je kategorizacija itekako preuska. Mašine Barbike, naime, doista vole mijenjati odjeću i uređivati svoje izmaštane stanove, a njihove vlasnice proučavati šarene kataloge, no one su i poligon za prepoznavanje pojava od kojih je inače Barbie svijet gotovo cijepljen - primjer je za to "falični" Ken nazvan dr. Kajfeš kao konstantni remetilački faktor, kao i slučaj "feminiziranog dječaka" ili pojave prvih većih staleških razlika kroz koje je diskretno i upečatljivo opisano stvaranje klase novih hrvatskih bogataša.
 
Taj sraz igre s Barbikama i stvarnoga svijeta, koji u početku djeluje kao dio igre koja se odjednom odvija u podrumima, transformira se u autentičnu priču iz Hrvatske s početka devedesetih, godina koje u zagrebačkoj Sloboštini, srećom, nisu posve prekinule dječju igru, ali su je nadopunile novim i nepoznatim elementima i užurbano vodile prema kraju - dr. Kajfeša prema Hreliću, a pripovjedačicu prema odraslosti iz koje je moguće ispripovijedati ovakvu priču - još uvijek dovoljno infantilnu da bismo je smatrali autentičnom, a istovremeno dovoljno zrelu da bismo je shvatili više nego ozbiljno.

Ukratko - odlična knjiga!


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –