Miroslav Bertoša : Kruh, mašta & mast

Održava se
01.01.1901.

Historiografski pogled Miroslava Bertoše (povjesničara i redovitog profesora na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli) na grad kao prostor koji potiče sjećanje, na urbani predjel rezerviran za smještanje dokumenata o njemu u vremenu koje odgovara vanjskoj povijesti, onoj koja i osobne uspomene priopćava kao priče o vedutama, nalik je onome iz knjiga Slobodana Prosperova Novaka (Dubrovnik, Hvar) ili Veljka Barbieria (Split) u kojima se dogodio sretan spoj erosa i znanja o mjestu, ljudima i sudbinama.

Nakon njegovih djela o Istri ("Etos i etnos zavičaja"; "Jedna zemlja, jedan rat: Istra 1615-1618"; "Istra između zbilje i fikcije"; "Istra, Jadran:Identitet i imaginarij",...), knjiga "Kruh, mašta & mast" ulazi u kontekst personalne memoaristike u kojoj autor kroz osam većih cijelina (U oku došljaka:Istarska desetljeća pdčaze u povijest; Opasni žrvanj politike; Gimnazija u Puli; (Neo)urbani svijet i ulične napetosti; Oblici gradske akulturacije; Folder osobne memorije; Pogled unatrag-prošlost pripada svima; Očevid stvarnosti) retrospektivnim pripovijedanjem iz pozicije prvoga lica jednine (kroz oči zreloga povjesničara i pogled naivnog dječarca od desetak godina do odlaska na studij) pokazuje razumijevanje odnosa između individualnog pamćenja i kolektivne povijesti. Ukazuje Bertoša na relevantne povijesne, političke i kulturne odrednice vrlo provokativnoga desetljeća prošloga stoljeća u prostorima samoga ruba jedne, sada već bivše, države.

Narativni okvir postavljen već na uvodnim stranicama jasno je vremenski omeđen (1947-1957), a vezan je primarno uz društveno vrijeme unutar kojega će se potom uspostavljati artikulacija fenomenološkog vremena uljepljivanjem fragmentarnih mozaičnih sjećanja na zbivanja i osobe oko njih.

Pripovjedač je označen jakom individualnošću isto toliko koliko i sadržajem koji iznosi čak i onda kada ga nastoji prikazati što objektivnijim. Bertoša je i u ovoj knjizi imao samo jednu namjeru – restaurirati i konzervirati sjećanje, zaštiti ga od memorocida kako bi se vidjelo u budućnosti što se je „zaista“ dogodilo i to iz perspektive osobe koja je doživjela i svjedočila onome o čemu piše. Jedna moguća pojedinačna istina, prepričana i posve inidividualizirano oblikovana u ovim se memoarima prepoznaje kao „očevid stvarnosti“. Takva je strategija karakteristična za historiografski način oblikovanja istinitosti zbilje u kojemu je naglasak na prikazivanju, a ne na tumačenju događaja ili na njihovoj literarizaciji.

Stoga se Bertoša i nameće kao osobni povjesničar koji iz „točke povlaštene objektivnosti“ hijerarhijski svrstava događaje prema načelu njihove specifičnosti, a ne univerzalnosti, namjeravajući proizvesti dojam kontinuiteta i koherenciju spoznaje o određenom vremenu. Takvom konstrukcijom zbivanja autor projicira duhovnu povijest ovog „turbulentnog“ vremena stavljajući naglasak na različite strukture kao što su osobnost, društvene pretpostavke i duh nacije nastojeći recepcijski upozoriti kako se ovo njegovo memoarsko pripovijedanje treba shvaćati kao oblik, a ne kao način govorenja o događajima.

Eksplicitnim naglašavanjem stavova o zbivanjima u svakodnevlju, kao i isticanjem i objašnjavanjem društvenih i političkih činjenica, na nekim mjestima u knjizi privatnost autora prelazi u drugi plan naracije. Usprkos tomu, Bertoša je uspio ispreplesti pravi identitetni imaginarij (od hrane, filma, ljubavi, bayerovih aspirina preko kupanja i uličnih tučnjava do komunizma, zapadnjaštva i tranzicije) jednoga grada. On plijeni čitateljsku pozornost upravo dobrim ukusom dobro razređenih uspomena koje se čuvaju pomoću imena prijatelja, fotografija, knjiga koje su na ovaj ili onaj način utjecale na autorov senzibilitet (Maupassant, Sartre, Ujević,..).

Na nekim mjestima vidljiva je izrazita Bertošina nakana da se uklapanjem opisa stanja jednog pojedinačnog prostora, prostora Pule, u širi kontekst, legitimira posve osoban duh vremena u kojemu se kroz, na prvi pogled nevažnu „malu povijest“, prepoznaju slike šire duhovne povijesti. Posebice su stoga zanimljivi oni gotovo anegdotalni zapisi u kojima se otkrivaju istine o javnom životu iza zatvorenih vrata koje je jedino autor memoara imao prilike čuti ili vidjeti.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )