Nebojša Tomić : Jednadžba s 28 poznanica

Objavljena nakon knjige "Može (I) bez Orfeja" (2007) i prije knjige "U potrazi za pronađenim krajolikom" (2009), "Jednadžba s dvadest osam poznanica / Equazione a 28 cognite" (2008) drugi je dio pjesničke trilogije riječkog pjesnika Nebojše Tomića.

Reduciranost pjesničkog izraza i njegovo svođenje na "golu riječ" koja na sintagmatskoj razini slijedi ideju kulturalne antropologije venecijanskog profesora Giorgia Agambena sažetu u sintagmi "goli život", jedna je od razvojnih značajki Tomićeve trilogije. Kao što se u Agambenovu konceptu "golome životu" suprotstavlja "suverena moć", tako se i "goloj riječi" Nebojše Tomića suprotstavlja "suvereno" one poezije koja je uvjerenja da se bez Orfeja ne može.

Ono što u odluci da se krene bez Orfeja i dođe do pronađenih krajolika, putem jednadžbi s nema- veze-koliko-poznanica, pomalo iznenađuje, jest daljnja disciplinarna reduktibilnost poezije kao roda i medija. Jer, ako se može bez Orfeja (a može se još od Apuleja) zašto se onda ne može sa samom "deorfeiziranom" poezijom? Radi čega se treba naginjati kroz ionako širom otvorene prozore kriptoprotejskog medija i pomoć tražiti u drugim, sličnim, suplementarnim disciplinama kao što je to, u slučaju Nebojše Tomića, filozofija? I to ne bilo koja. Ona primjenjeno-egzistencijalistička; nepotrebno na rubu patetike, u spoju s poezijom ishitrena i strukturalno uzajamno isključiva.

Za razliku od dobrog, na ovim stranicama prikazanog, trećeg dijela trilogije ("U potrazi za pronađenim krajolikom") pjesme u dvojezničnoj, hrvatsko talijanskoj knjizi, kao da ne dolaze iz istog pjesničkog prstohvata. Šaka pjesnička, razvidno je ista, ali kao da su neki drugi Nebojšini prsti pridržavali olovku kojom su se ispisivali stihovi iz jednadžbe. Ono što nije dobro jest da se radi o generalno slaboj i rubno promašenoj knjizi. Ono što je dobro, jest da je nakon nje nastala treća, dobra knjiga. Pa tako na to i gledajmo.

Sama po sebi, knjiga s jednadžbama vrvi od doslovnosti. Jedna je od maksima početnih radionica stravalačkog pisanja: ne reci, pokaži (show, don't tell): ne speluj tajnu, ukaži na nju, a neka čitatelj, ako je dovoljno znatiželjan, uporan ili lud, prekapa po slovnim znakovima uz lirski put. A ne ovako: »jer sve što nosimo u sebi zove se prolaznost / a neprolaznost nam se otela i / pobjegla pa / živi pored i / oko nas // nevažnih".

Iako je jasno da se radi o poznanicama, a ne o nepoznanicama, te je time konceptualno prihvatljivo čitati pjesnika koji ne postavlja pitanja nego zna odgovore, tanka je nit između totalitarnog, sveprožimajućeg diskurza sveznalca i pretenciozne dosade i odbojnosti koje bude na ovaj način prenaglašene polupropovjedne poruke. Ima u pjesmama i viška mudrosti: "je li kotač sreće/njihov/uistinu/ili su ga ukrali nama/ne bi li na njemu dovukli/hineći odvažnost/komponente za/novi/Babilon".

Smjesa primjenjene filozofije katkad začudi (kao što je to slučaj u ovom posve iznenađujućem stihu u kojem nailazimo na sintagmu "prevaziđeni detrdžent" koja je etažu iznad po definiciji neočekivanog očuđenja). Da ne izvlačim stvari izvan konteksta, evo cjelokupnijeg uvida u strofu: "(ali)/već dobrano pofrigani smo u teći u kojoj su/nama nepoznati / navukli tijesne košulje teflona i koja se/više ne da oprati tvojom / odavno pripremljenom krpicom / prevaziđenog detrdženta".

A možda je ipak bolje bilo bez cjeline..., jer ima tih sintagmi još. Recimo, "krezuba pohota", "nespoznata spoznajnost". Bespredmetno je potcrtavati bombastičnu besmislenost potonje. A javljaju se i "kovači stećaka". Koliko znam, stećci su kameni, pa bi trebali biti "klesari", ukoliko ovo kovači nije meni nedokučiv filozofem. Što se stilske figure misli tiče, bojim se da su "kovači stećaka" jednako plauzibilni i poetski efektni kao i recimo, "mesari sladoleda".

Mudroslovni senzibilitet nepotrebno opterećene lirike koja pati od suverenog nepostavljanja pitanja i preopterećena je gotovim odgovorima adresat kojih nije vrijeme nego vječnost, u pitanje dovodi individualnu poetiku "gole riječi" koja je gradbeni materijal Tomićeve trilogije. Što, s druge strane, veseli, jest činjenica da je isti autor napisao ono s krajolicima. Ali, to smo već pohvalili.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )