Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 17.03.2014.

Neven Antičević : Jedino bogata nacija može održati normalno izdavaštvo

Neven Antičević dugo je kao nakladnik i urednik prisutan u hrvatskom knjižnom sektoru, još iz vremena Jugoslavije kada je pekao zanat u zagrebačkoj "Mladosti". Jedan je od sedmorice partnera koji su 1990. osnovali tvrtku “Algoritam”, i sve ove godine aktivan je u strukovnom organiziranju, a trenutno predsjedava Zajednicom nakladnika i knjižara pri HGK.

Nenad Bartolčić: Kako bi iz perspektive knjižnog ceha sagledao ovaj trenutak krize u kojem se i naš ceh našao?

Neven Antičević: Vidimo da i u svijetu ekonomija još uvijek ne funkcionira dobro. Iz perspektive poslovnog čovjeka čini mi se da je kriza o kojoj govorimo u stvari više psihološka. Naime, mi smo počeli u jednom trenutku govoriti kako smo u krizi, pa su onda ljudi počeli manje kupovati, došlo je i do otpuštanja zato što  je bio manji promet, i u stvari se dogodio jedan psihološki obrat gdje smo iz jednog perioda kvazi blagostanja prešli u period kvazi krize u kojem se svi odriču kupnje.

Čim se svi odriču kupnje to automatski  znači manje gotovog novca u optjecaju namijenjenog kupovini, više na štednim računima... a kad jedanput ljudi počnu manje kupovati onda slijede poremećaji u proizvodnji te robe, ili u nabavi iste ako je to trgovina iz uvoza, te slijede redukcije, štednje, i onda slijede otpuštanja. Ljudi se trude tražiti najjeftinije proizvode, ti proizvodi nisu nužno najkvalitetniji, a mi znamo da ionako Hrvatska samo po sebi nema nikakve komparativne prednosti u proizvodnji, dapače, imamo sve negativne, u smislu viših poreza, viših nameta na rad, otežanih uvjeta investiranja i privređivanja - i onda naravno da ono što je hrvatsko, što mi proizvodimo, u toj konkurenciji ne funkcionira. Težište se daje na uvoz, uvozi se lošija roba, ljudi zbog štednje kupuju ono što je jeftinije a ne ono što je kvalitetnije i na taj način u stvari sami podrivamo vlastitu ekonomiju.

Knjiga je na kraju tog hranidbenog lanca, ona je luksuzno dobro ne zato što je skupa kao npr. nakit,  nego je ljudi mentalno svrstavaju u kategoriju luksuznog dobra, jer luksuz  je za nas sve ono čega se možemo odreći. U početku krize, negdje oko 2009., ljudi se još nisu počeli odricati kupnje knjige, mi smo sve do 2010. imali relativno normalnu situaciju jer proizvode male vrijednosti nije trebalo micati iz kućnog budžeta, a micali su se skupi predmeti, prestali su se kupovati automobili, frižideri, nove kuhinje, kupaonice... investiciona dobra. No, kriza se kasnije prebacivala na sve jeftinije i jeftinije proizvode, ljudi su se odricali onoga čega su se mogli odricati.

Hranu su naravno i dalje kupovali, vidimo da je pad kupnje hrane u maloprodaji 1 % a pad kupnje investicijskih dobara je oko 50 %. Danas imamo knjigu koja košta 60-70 kuna u prosjeku, što je 30% jeftinije nego li što je bilo prije 5-6 godina, ali imamo i pad kupnje tempom od kojih 10-15% godišnje, a kako govorimo o periodu od 4-5 godina krize, onda imamo realni pad od kojih 50% u odnosu na koliko se prodavalo prije 5 godina. Identičan pad kao i kod luksuznih dobara.

To je također u korelaciji s brojem zaposlenih, možemo izmjeriti da na svakih 100.000 zaposlenih branši padne promet za cca 10%. A u tih 100.000 zaposlenih postoji i naših 37 % čitača, to su oni koji čitaju knjige u Hrvatskoj, ali i ti čitači isto ostaju bez posla, i onda naravno više ne kupuju knjige. Prema podacima koje je GFK radio za Zajednicu nakladnika i knjižara i Knjižni blok vidjeli smo da postoji porast posuđivanja knjige u bibliotekama i pad kupovine u knjižarama, prema tome ne možemo reći da Hrvati manje čitaju zbog krize nego da manje kupuju knjige zbog krize. U tom okruženju sada živimo, a živimo s nakladama koje su prešle ispod ekonomske granice tj. pale ispod 1000 komada.

Ono što smo nekada smatrali dnom dna... to je bila naklada od 1000 komada, a sada smo prisiljeni tiskati naklade od 700-800 komada jer je to jedini način da preživimo. To znači da su marže nevjerojatno pale, ono što nakladniku ostaje nakon što poplaća sve troškove, od autora, zaposlenika, tiskare, poreza i drugih davanja, rabata knjižarama... to što ostaje je praktično jedna velika negativna nula. Neki doduše još uvijek drastično režući troškove iskazuju dobit, no doista je teško sve to uskladiti na kraju godine ako se troškovi ne daju uskladiti.

Opasno je što smanjena prodaja knjiga vodi u jedan spiralni ciklus, u situaciju da ako želimo egzistirati uz prodaju od 800 knjiga tada ta knjiga mora biti 20% skuplja nego što je bila prošle godine. Na to smo još dobili i PDV, prema tome svi ti faktori su doveli do jednog apsolutno neodrživog kriznog stana. Ono što ja mogu predvidjeti kao sljedeće pitanje je "Ok, kad je stanje neodrživo, zašto niste bankrotirali?" tj. "gdje su ti bankroti izdavača koje vi  najavljujete već niz godina"... ja se na to mogu našaliti da su nakladnici jedna vrsta dugorepe gamadi koju je teško zatući, a to znači da imamo naslova koje smo objavili prije više godina i koji se još uvijek prodaju, ne u tako velikim količinama, ali ako ih imamo dovoljno...

Tako da nakladnici koji imaju barem stotinjak naslova na zalihama, mogu godišnje preko tog dugog repa prodaje prikupiti neku količinu novca koja će im dati mogućnost da prežive. Što znači da će platit jednog čovjeka, struju, telefon, internet... možda još jednog zaposlenog, tj. ostat će urednik i netko još uz njega, vjerojatno vlasnik firme koji je obično onda i urednik, šef prodaje i sve zajedno, i firma će na taj način opstati. Jednostavno, svest će svoje troškove na nivo svojih prihoda, i iako bi firma u normalnom poslovanju trebala bankrotirati ona jednostavno više neće proizvodit već će samo prodavat nešto što je staro.

Kad kažemo bankrot izdavača ne mislimo da će oni službeno prijaviti bankrot, mi s time želimo reći da je to bankrot kreativnosti u izdavačkom poslu jer jednostavno nismo više u stanju kupovati nove naslove, nismo u stanju objavljivati nove naslove, pa iako financijski, pravno gledano i prema propisima preživljavamo, faktički smo kreativno u bankrotu. I to je ono što trebamo pokazati, da je broj naslova u godini pao skoro 50% u odnosu na ono što je bilo prije.

Nekada smo imali 1 knjigu na 1000 stanovniku, dakle 4 tisuće knjiga na 4 milijuna stanovnika, pa smo imali i prodaju otprilike do 4 milijuna knjiga, i tada smo praktično obavljali nešto što se u prošlom režimu zvalo prosta reprodukcija. Sada jednostavno nismo u stanju prodati toliko knjiga koliko bi tražila normalna ekonomska proizvodnja. Znači da idemo ispod ekonomske proizvodnje, pa zbog toga moramo malo dignuti cijene, a zbog toga nam onda još malo padne prodaja, i u toj spirali guši se sav onaj izbor knjiga koji se i dalje čini bogat ali sada se on ipak svodi na esencijalne naslove koji se prodaju.

Doduše, kada pratimo inozemne bestseler liste, možemo reći kako smo od njih 100 najprodavanijih knjiga objavili njih 80, dakle smanjili smo produkciju s 4000 naslova na 2000, i iako se u te se dvije tisuće još uvijek objavi sve što je relevantno strahovito gubimo na diversifikaciji, na izboru, na ponudi... jer svaki izdavač zna da svaka knjiga nekako nađe svog kupca, no mnoge se knjige zbog krize neće objaviti. Kupac na Interliberu vidi tu još uvijek veliku ponudu, pune štandove knjiga, obilje toga što bi želio kupiti a ne može i čini se da izdavači ne mogu biti nezadovoljni time što mogu pokazati, ali zaboravljaju da mi pokazujemo prošlogodišnje ruho a ne ovogodišnje, i da ovogodišnjeg ruha ima upola manje.

To se na Interliberu toliko ne vidi, ali se vidi kada na kraju godine sravnjujemo bilancu i vidimo tu žalosnu statistiku koja pokazuje da ima sve manje i manje knjiga objavljenih na hrvatskom (što ne znači da ljudi ne čitaju knjige na engleskom), no pitanje je koliko je samo čitanje naš cilj, je li to kulturna orijentacija države.

Spomenuo si dvije stvari. Prvo, da su se ljudi lako odricali knjige jer se ona uvijek kod nas doživljavala kao neko luksuzno dobro, prevladavao je pomalo elitistički tretman knjige, za razliku od npr. u Srbiji gdje je prevladavao jedan populističkiji pristup knjizi, ne toliko u smislu ponude koliko u tretmanu knjige, dovoljno je pogledati Beogradski sajam knjige. I drugo, istaknuo si da se gubi ta kreativna komponenta nakladništva, njegova raznovrsnost. No, nije li to i zbog činjenice da hrvatska država od neovisnosti pa do današnjih dana nije pokazala neku jasniju strategiju prema knjizi, strategiju u kojoj bi se i nakladništvo tretiralo kao kreativna industrija... ta definicija tek sada na mala vrata ulazi u Hrvatsku.

Da, zato što je Europa forsira a ne zato što bi to kod nas nešto značilo. Točno, Hrvatska 25 godina nema jasnu politiku prema knjizi, nema nikakvu politiku prema knjizi, ona varira od totalnog ignoriranja i nametanja poreza do nekih perioda ekstremno darežljive države koja je u stanju stimulirati skoro sve što se proizvodi u knjižnoj industriji, ali i opet bez nekog jasnijeg kriterija.

Toga smo bili svjedoci za vrijeme Račanove vlade, za vrijeme mandata ministra Vujića koji je napravio nevjerojatno puno za knjigu koja je tada bila najpropulzivnija djelatnost u Hrvatskoj, tada smo rasli po stopi od 27%, i stvarno su se otvorila vrata, dosta se toga financiralo. Međutim, i onda se financiralo na krivi način, novac se tada ulijevao direktno u nakladničke kuće, kroz otkupe i stimuliranja, a zaboravilo se da je to palijativna mjera kojom se pomažu neke izdavačke kuće sa svotama novca koje su identične njihovim profitima na kraju godine. Kojeg to smisla ima?

A taj znatan novac zapravo je bio pušten kroz šuplje cijevi, lošu infrastrukturu...

Da, niti smo imali riješenu infrastrukturu, nismo imali riješenu knjižarsku mrežu, nismo imali politiku koja je znala zašto to radimo i s kojim smislom to radimo. Naime, postojalo je 10 godina teške ignorancije lijevo orijentiranih  izdavača, to je možda glupa sintagma ali činjenica je da su vlasnici tih izdavačkih kuća bili lijevo orijentirani, kritički orijentirani prema Tuđmanovom stilu vođenja države, zbog čega su im bila uskraćena financijska sredstva. Onda se dogodilo da se režim promijenio, i onda im je trebalo nadoknaditi tih deset godina, ali se zato uskratilo "desničarima"... uopće ta podjela u kojoj mi dijelimo izdavače na lijeve i desne, i tako ih i financiramo prema političkom aspektu... to je klijentistički pristup kulturi.

No, tome su na neki način kumovali i sami izdavači, sjetimo se nekih tadašnjih skupština naše Zajednice nakladnika i knjižara koje su ličile na malo saborovanje, gdje su se na identičan način polarizirali ti uvjetno lijevi i desni, pa čak i na sličan način komunicirali.

Zajednica izdavača i knjižara uvijek će biti vreća rogova u kojoj se mi razlikujemo na tisuće načina, prema poslovnom pristupu, prema političkom pristupu...

Da, ali besmisleno je kada se nakladnici krenu "bosti" prema ideološkom principu u strukovnoj udruzi u kojoj bi trebali rješavati ekonomski dio priče, poslovne modele...to su bile krive igre, rasipanje vremena, propuštanje prilika da zajednički uredimo svoje dvorište.

To je živa istina, slažem se s tobom u tome da je cijeli taj sustav bio krivo postavljen. Umjesto da imamo dugoročnu kulturnu politiku koja u stvari priznaje ono što ti kažeš... industriju kulture za nešto što je nužno... ako se sjećaš, još u doba kada smo između ostalih i ti i ja uz još neke kolege osnivali prvo Grupaciju nakladnika i knjižara... tamo negdje 1997. (iz koje je kasnije nastala Zajednica nakladnika i knjižara pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, op.u.) , kada smo razgovarali o tome što bi trebalo napraviti... borili smo se u tom trenutku protiv PDV-a ali smo imali i viziju toga što bi trebalo napraviti, dok država nije imala nikakvu viziju prema nama, imali su onaj nipodaštavajući stav "što, knjiga? što je to?"... sjetimo se izjava tadašnjih dužnosnika koji su pokazivali totalno neznanje o tom aspektu života. Živjeli smo u jednom sustavu koji je još bio kao poratni pa se to još i moglo uzeti u obzir, i svi smo trpjeli, ali kada je rat završio tada smo očekivali da će država napraviti ključni pomak.

Kada se novo hrvatsko nakladništvo razvijalo u tom poslijeratnom periodu naša ideja je bila da je upravo hrvatski jezik suština hrvatske samobitnosti i opstojnosti, jer da hrvatskog jezika nije bilo, da se on nije održao kroz naše pisce, kroz naš govor, nas kao nacije ne bi bilo u tih 1000 godina što nismo imali samostalnu državu. Prema tome, ako krenemo samo od tog da ako nestane tvog  jezika da nestaje i tvoje nacije jer kao nacija ne možeš postojati ako nemaš svoj vlastiti jezik (dobro, možda Švicarci mogu) - dakle, gledamo tko je zaslužan za održavanje tog jezika, i sigurno su najviše zaslužni pisci i književnici i izdavači koji su taj jezik njegovali.

Umjesto da država koja je nakon tisuću godina dobila svoju samostalnost pokaže svoju zahvalnost sustavu koji je održao taj jezik, ili bar neku strategiju oko toga kako će održati kulturnu industriju koja je praktično održavala taj jezik u životu, mi smo dobili natrag zahvalnicu u obliku onog PDV-a od 22%, što je pokazalo da ljudi koji vode državu uopće ne shvaćaju suštinu naše egzistencije, zašto postoje pisci, zašto postoji hrvatska riječ... i da je bilo potrebno nešto da bi se ona dogodila i održala, da je za to trebala određena infrastruktura.

Činilo nam se da smo u tom trenutku nepravedno zanemareni kao branša koja je nešto doprinjela povratku državnosti, dok se u druge branše koje su imale nekakvog političkog efekta, poput televizija i novine, ulagalo. Za njih su se stvarali i Zakoni i izuzeci i porezne oaze i što sve ne jer je to imalo svoju političku dimenziju, dok mi kao nakladnici nismo imali političku funkciju i bili smo totalno zanemareni. Pa iako je predsjednik države bio književnik, kao i predsjednici parlamenta i tadašnjeg županijskog doma... trebali smo u svom tom milieu pjesnika i književnika koji su zauzeli neke funkcije dobiti neki vid makar želje da se kreira politika koja će biti trajno naklonjena knjižnoj industriji, ali to se nije dogodilo.

Mi smo svjesni toga da smo dijelom poslovni ljudi koji rade komercijalni posao, ali djelomično radimo i kulturni posao, i ta dva posla su apsolutno neodvojiva, i ako nas netko ne valorizira na kulturnoj razini onda mi na poslovnoj razni ne možemo ostvariti nikakve rezultate i ne možemo biti ono što bismo htjeli biti, a to je da svojom poslovnom aktivnošću stvaramo novac koji možemo uložiti u kulturnu aktivnost. Taj model država nikada nije shvatila u cijelosti.

Poduzetništvo u kulturi za neke iz vlasti je još uvijek jedan veliki upitnik, a za neke čini mi se i crvena krpa.

Jedan od najvećih šokova dogodio mi se na jednom sastanku u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta kad nas je jedan državni dužnosnik prozvao "privatnicima". Bio sam šokiran i pitao sam ga kakav je to lenjinistički pristup u kojem smo mi kulaci... toliko je toga privatno u ovoj državi, ali negdje u svijesti  državnih službenika  još uvijek postoji ideja "privatnika" koji zarađuje i bogati se, i to kao da je sramotno. Kao da postoji stigma čovjeka koji stvara novac, koji zapošljava ljude, stvara dodatnu vrijednost,  a onda još to radi u ovoj čistoj kulturi... zamislite.

Nemoj misliti da je iščezao, i danas je prisutan, i ne samo u administrativnim sferama već i u nekim sveučilišnim krugovima...

Dakle, to jasno govori da ne postoji svijest o tome koji posao mi u stvarnosti radimo, ali postoji jasna svijest o ljudima koji se nelegalno bogate i ta je slika prenijeta na sve poslovne ljude. To je osnovni problem.

Kakvu bi, dakle, država kulturnu politiku trebala voditi?

Već sam i prije govorio da država ne bi trebala financirati nakladnike, da je to krivo, da taj sustav subvencija, stimulacija, otkupa... da je on inherentno pogrešan. Nama to ne treba, nama trebaju uvjeti da možemo knjigu prodavati i proizvoditi, nama treba bogato stanovništvo, nema ne treba pomoć od države i mrvice koje će nam ona davati sa svog stola od poreza koje su u konačnici uzeli od nas.

Uvijek ću isticati onu ingenioznu pomoć nakladnicima koju je radila Srbija još u Jugoslaviji, imala je republički zakon po kojem je sve poreze koje su izdavači platili tijekom godine na kraju godine im vraćala natrag, kao subvenciju, jednostavno tu djelatnost nije ničim oporezivala. To nije bila porezna olakšica da su sve tvrtke bile oslobođene poreza, to ne, sve su one tijekom godine plaćale porez, bile su sustavu, ali na kraju godine država je zbrojila taj od njih uplaćen iznos i rekla "ok, dajemo vam subvenciju u visini svih uplaćenih poreza".

To je bila nevjerojatna stimulacija srpskim izdavačima da jačaju i tada preko 60% svoje produkcije prodaju na teritoriju Hrvatske koja takvu mjeru nije imala. Srbija je u to vrijeme imala zakon po kojem je dozvolila privatno knjižarstvo i privatno izdavaštvo, Hrvatska je u isto vrijeme imala zakon kojim je zabranjivala privatno knjižarstvo i privatno izdavaštvo! Znači, mi smo u bivšoj državi imali dva različita sustava od kojih je njihov bio kulturno hegemonistički dok je naš bio kulturno potčinjen.

Privatne inicijative koje su se u Hrvatskoj pojavile krajem 80-ih bile su direktan refleks na ono što smo viđali u Beogradu, npr. privatne knjižare koje su radile do 10 sati navečer ili poneke čak i duže, sasvim drugačiji koncepti i uređenja... tada smo "snimali" situaciju u Beogradu i rekli si zašto ne bismo i mi napravili tako nešto. Srećom, krajem 80-ih dogodio se val liberalizacije i u Hrvatskoj.

Mi smo sami sebi tada zakinuli tu mogućnost i tek koju godinu prije raspada Jugoslavije omogućili privatnu inicijativu u našem sektoru... i ok, to je tada bila Jugoslavija, no ovo je sada Hrvatska, i tko nam sada zabranjuje, tko nas sada sprječava da formuliramo vlastitu politiku koja će biti proaktivna, u kojoj ćemo mi svoj jezik štovati i njegovati, ali ne davati subvencije nakladnicima. Mene kao privrednika ne zanima da mi netko daje milost, mene zanima da mi da sustav u kojem ja mogu normalno raditi i prosperirati.

No sustav subvencija postoji i u različitim drugim granama, knjižni sektor tu nije iznimka, pa ako se one tretiraju kao pomoć, kao neki "vjetar u leđa" poduzetničkoj inicijativi koja u ovom trenutku nema zadovoljavajuće uvjete da se ostvari i koja je potrebna tada te subvencije imaju smisla, ali ne kao isključivi ili pretežiti model financiranja.

Da, ali u situaciji kada vjetra nema, onda da... no ja hoću otvoreno more na kojem stalno puše. A to otvoreno more na kojem ja sam mogu uhvatiti vjetar i jedriti kako ja hoću - to nemam, meni ne treba ventilator od države!

Slažem se, no činjenica je i da se tržište knjiga u Hrvatskoj poprilično sporo razvijalo i da se jedan dio nakladnika koji su po svojim programima ipak manje komercijalni ponekad i previše oslanjao na subvencije, ali treba biti svjestan da oni često nisu niti bili u prilici uhvatiti vjetar u svoja jedra i zbog drugačijih ruta kojima brode, da se nastavim na tvoju sliku. Ipak, nije li bila pogrešna ta fokusiranost uglavnom na samo jedno ministarstvo tj. Ministarstvo kulture, znatno manje na Ministarstvo znanosti, i nije li to bila greška knjižnog ceha koji se nije pokušao dovoljno nametnuti i kroz svoju gospodarstvenu dimenziju? Od Ministarstva gospodarstva ili Ministarstva poduzetništva i obrta knjižni sektor za sada je dobio vrlo malo, ali budimo iskreni, gotovo da i nismo ozbiljnije zakucali na njihova vrata, pomirivši  se unaprijed da to nije za nas, a takav je pristup pogrešan. Nismo se dovoljno borili za to "otvoreno more" koje spominješ.

To je zato što nama uvijek kažu "imate svoje resorno ministarstvo, obratite se njemu". Naravno da se možemo obraćati na adrese više ministarstava, ali ja iz dna duše prezirem situaciju u kojoj se mi moramo obraćati ministarstvu za pomoć. Ne, ja hoću da vlada obavlja svoj posao i da stvori bogatu hrvatsku naciju koja ima dovoljno novaca, dovoljno prihoda da si može priuštiti knjigu kad god želi, po cijeni koja je ekonomska, to je cilj za kojim bi htio da stremimo, a ne da moramo obijati vrata i pitati "hoćete li nam udijeliti?".

Zapravo govoriš o nedostacima programa Vlade RH, kako ove sadašnje tako i onih prošlih.

Da, govorim o tome da jedino bogata nacija može održati normalno izdavaštvo. Ti sad kažeš "ali kada nacija nije bogata tada država treba pomoći i izdavaštvo"... da, to je kao da me pitaš da li mi treba doktor kada sam bolestan... da, treba mi doktor kada sam bolestan, ali ja ne želim biti bolestan! Jer mi smo imali niz godina kada smo imali normalnu, zdravu situaciju, ja čak ne kažem da mi sada nemamo normalnu situaciju jer ovo je zapravo normalno. Kada kažemo "ovo je kriza..."... da, ovo je kriza u kojoj svi jedemo, živimo, spavamo, vodimo djecu u školu, oblačimo se, idemo u kino ili se šećemo vani po prirodi... živimo. Točno je da veliki dio stanovništva živi loše, puno lošije nego li je živio prije pet godina, to stoji... ali mi živimo još uvijek, ljudi ne umiru od gladi, nema nestašica struje, nema nestašica hrane, dakle govorimo samo o gradaciji.

U Algoritmu baš objavljujemo knjigu koja se zove "Obilje" u kojoj se kaže "mi smo sada u jeku krize, ali pogledajte kako živimo danas, živimo bolje nego što smo živjeli prije dvadeset godina". Ok, netko će reći da smo prije 30 godina živjeli bolje nego živimo danas, međutim to nije istina... objektivno živimo bolje, samo što komparativno gledano u odnosu na prije pet godina živimo puno lošije pa nam sve izgleda jako loše.

Ako uzmemo poslovne cikluse kao normalan oblik životnih ciklusa u kojem imamo bolje i lošije godine, onda možemo reći da  i u poslu imamo boljih i lošijih godina, da imamo boljih i lošijih nizova godina, a to što je ova kriza najduža u povijesti svih kriza to je ono što je problem, čega nam je već navrh glave. Mi sad trebamo nekoga tko će reći "nismo više u krizi" pa da ljudi prestanu tako razmišljati.

Dvije godine su već prošle otkako je ministrica Andrea Zlatar Violić preuzela Ministarstvo kulture... ti si kao predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara u kontaktu sa članstvom Zajednice, njih 80-ak članova, pa kako članstvo reagira na trenutnu ulogu i politiku Ministarstva kulture prema knjizi i uopće prema problemima knjižnog sektora?

Moramo reći da nismo zadovoljni, da smo očekivali daleko više od ove sadašnje garniture u ministarstvu malo je reći. Pitanje je, i kroz njega će svatko relativizirati ovu ocjenu, u kojim okolnostima ono djeluje, s kojim instrumentima raspolaže, s kakvim kadrovima raspolaže? Međutim, bez obzira na resurse, bez obzira na kadrovske potencijale, bez obzira na političku klimu... bez obzira na sve te činjenice mi nismo dobili nekakav koherentan plan ove vlade prema knjizi.

Ministarstvo kulture je pokazalo dosta aktivnosti u nekim drugim kulturnim djelatnostima, u kazalištu, medijima, spomeničkoj baštini itd., i čini nam se da je angažman Ministarstva kulture tamo puno značajniji i veći. S treće strane, mi jesmo sada prošli kroz jednu fazu ulaska u Europu, i koja je vrlo vjerojatno potrošila puno resursa u samom ministarstvu u odnosu na to što je došlo do nekih nužnih poslova koji se moraju obavljati sada na daleko većoj razini nego što se moralo obavljati ranije.

Po meni, ova je vlada trebala svako ministarstvo opskrbiti s dvije ekipe, jednom ekipom koja će se baviti Europom i jednom ekipom koja će se baviti Hrvatskom. Meni se čini da u svim ministarstvima u Hrvatskoj, ne samo u Ministarstvu kulture, jednostavno postoji jedna, rekao bih, zaluđenost Europom, u kojoj se oni bave europskim integracijama i svim tim, a Hrvatska kao da je zaboravljena, kao da se tu stvari odvijaju po inerciji, ako će se uopće išta dogoditi.

Država se previše bavi protokolom jer Europa je nametnula jedan jako veliki angažman svakom ministarstvu, i čini mi se da se u tom protokolarnom angažmanu ljudi koji su dužnosnici troše, a da se na ovom kreativnom planu što treba napraviti u Hrvatskoj jednostavno nemaju vremena trošiti, što je apsurd jer bi oni trebali raditi upravo obrnute stvari.

Međutim, činjenica je i da mi ne možemo ignorirati obaveze koje nam je Europa nametnula silom-milom, kako god, i koje se jednostavno trebaju odraditi. Pamtim jednu divnu paralelu, ono što u Njemačkoj radi magazin Spiegel koji ima dvije redakcije, on izlazi tjedno, ali jedna redakcija ne može napraviti taj jedan broj u tjedan dana, jer nema dovoljno vremena, i zato imaju dvije paralelne redakcije, svaka radi jedan broj u dva tjedna... jedna ekipa može napraviti kvalitetan časopis u dva tjedna, ali u tjedan dana ne može.

Ova ekipa koja danas radi u vladi ne može napraviti kvalitetan posao i prema Europi i prema Hrvatskoj, jednostavno nema dovoljno ljudi. Ne kažem da bi ministarstva trebala biti duplo veća, nego bi rukovodeće ekipe trebale biti daleko osnaženije nego što su sada, one su sada sve svedene na ministra i 4-5-6 pomoćnika, znači 6-7 ljudi, a to nije dovoljno za to.

Velika je greška vlade što nije jače osnažila garniture u svakom ministarstvu da bi bile sposobne nositi se s dualnim angažmanom, pa sada vjerojatno ne rade dobro ni jedan ni drugi posao, a rezultat toga je ekonomska situacija koju vidimo i živimo. I to je bazna greška. Da Spiegel radi jedna ekipa bio bi to vrlo loš tjednik koji ne bi imao nikakvog efekta, ovako postavljen on je vrlo kvalitetan tjednik. Od iste boljke boluje i sadašnje Ministarstvo kulture koje jednostavno nije dovoljno kadrovski ekipirano da se može nositi sa svim zahtjevima koje pred njih postavlja s jedne strane Europa a s druge njihova vlastita zemlja.

Paradoksalno je da i ova garnitura Ministarstva kulture, baš kao i one prethodne, knjižnom sektoru spočitava neorganiziranost i nekooperativnost. Moram priznati da me prije otprilike godinu dana iznenadila, pa i razočarala izjava ministrice Zlatar Violić u jednom intervjuu o tome kako "ni najveće financijske injekcije neće riješiti problem jedne branše ako unutar nje nije stvorena kritična masa onih koji žele da se problemi riješe i koji predlažu neke modele rješenja." Zasmetalo me što je to bilo rečeno baš u trenutku kada je napokon bio evidentan značajan pomak unutar samog ceha, gdje su se posljednjih godina pojavile i sasvim konkretne i osmišljene inicijative, od pisaca pa do nakladnika i knjižara, u kojima je ceh zapravo odradio i ono što je netko drugi u državnoj administraciji  trebao napraviti. Znaš i sam da smo, i Knjižni blok i Zajednica, unatoč i nekim našim razlikama u gledanju na modele djelovanja ceha, još prije godinu dana prezentirali Ministarstvu kulture (ali i ne samo njemu) što bi i kako po našem mišljenju trebalo početi raditi. Čak smo i inicirali nekoliko radnih grupa koje su se trebale u brzom tempu pozabaviti sa svim pobrojanim problemima i potencijalnim putevima njihovog prevladavanja, no sve to ide previše sporo.

Možemo mi sada sebe hvaliti ili kuditi koliko god hoćemo, da...imali smo sijaset dobrih prijedloga, puno puta smo se sjeli za stol, surađivali zajedno i na vrlo kvalitetan način osmislili nekakve prijedloge, i oni su se gotovo svi razbili na tromost političke mašinerije koja nije u stanju djelovati promptno osim kada štiti sama sebe. To je jedan problem s kojim ćemo se vjerojatno susretati uvijek, vrlo rijetko smo imali situaciju da je politička mašinerija reagirala promptno i odrješito na zahtjev izdavačkog sektora. Zašto? Zato što je politički ustroj takav da on traži puno usuglašavanja, traži nekakve određene procedure, sve te procedure su jako duge, teške i ništa se kao ne može riješiti preko noći, a i sve što se riješi se kasnije može razvodniti na raznim nivoima dok dođe do rješenja koje nekom koristi.

Rješenja za izdavačko knjižarski sektor koja dolaze od države su partikularna, još jednom ističem - nemojte nam pomagati na taj način, tako se ništa neće dogoditi, riješite problem generalne ekonomije, nama je bilo dobro dok je ekonomija išla naprijed, nama je loše kada ekonomija ide loše. Naši problemi su u uvjetima rastuće ekonomije relativno marginalni, i možemo o njima razgovarati da bi bilo dobro riješiti ovo i da bi bilo dobro riješiti ono, ali dok ljudi kupuju knjige, dok ljudi čitaju nema problema. Nama trebaju suštinske mjere, i mi smo ih, znadeš i sam, puno puta pobrojali, pa da onda kažemo još jednom, te osnovne mjere.

To je kao prvo čitanost kod mladih, to je tema oko koje gotovo da nema nikakve diskusije, nitko u ovoj državi ne može reći da treba zatrti čitanost kod mladih, svi se slažemo da je treba poticati, no kada se trebaju stvoriti mjere za poticanje čitanja kod mladih, koje su čak provedive na nivou ukaza ministra, dakle ne trebamo neki pretjerano veliki okvir, npr. ukaz ministra o promjeni lektire... s time možemo riješiti 50% problema čitanja kod mladih, koje mi ne možemo progurati čak uz dobru volju svih jer to mora proći kroz javnu raspravu, kroz proceduru, to sve traje, tu kao treba angažirati tisuće i tisuće ljudi koji trebaju o tome dati svoje mišljenje, prodiskutirati... Pa će reći struka, pa ovaj pa onaj, i onda mi dođemo u situaciju da je to, kao i svaka druga mjera - neprovedivo! Neprovedivo na način za koji je tu neki zakonski okvir provedivosti, kako bi to trebalo raditi.

A u principu potrebna je samo odluka ministra u četiri reda da se to riješi. Govorimo o načinu tog nekog alibi vladanja gdje ti nećeš poduzeti mjere koje te mogu izložiti kritici, pa onda ne potpisuješ one odluke koje su zdravorazumske, nego hoćeš sve raditi po proceduri. Ne želim reći da treba raditi suprotno od zakona, samo želim reći da postoje zakonski okviri za hrabre iskorake u kojima se čak svi slažemo, ali se oni ne dogode. Naravno, čitanost kod mladih je jedna stvar koja neće riješiti sutra problem nakladništva, ali će ga riješiti za 20 godina.

Druga osnovna mjera koju trebamo riješiti je pitanje egzistencije pisaca, to znači da moramo riješiti jednu osnovnu situaciju, a moramo biti svjesni da u Americi, koja je bogata zemlja, samo 500 ljudi živi od pisanja a svi ostali rade neki drugi posao. To je dakle Amerika a ovo je Hrvatska. Recimo da mi u Hrvatskoj godišnje objavljujemo cca 100 romana hrvatskih autora, i to smatramo da je nekakva dobra mjera, ali kako mi stimuliramo te pisce? Ok, sada imamo neke manje pomake koje smo počeli raditi u zadnjih par godina, tu su neke stipendije za pisce...

Pa zatim i tzv. post-fond...

Tako je, no ta mjera koju radimo nije masivna i nije odlučna, nego je ona opet malo palijativna, kao "malo ćemo pomoći" ali nećemo napraviti ono što treba, izdvojiti npr. 50 milijuna kuna i reći "ok, mi ćemo sada odgojiti generaciju hrvatskih pisaca kojima ćemo dati mogućnost da razviju svoj talent". Imamo iskustva iz povijesti, imamo iskustva francuskog stripa koji je jednostavno zakonom naredio da Francuzi moraju crtati stripove, pa su stvorili od toga kulturni proizvod koji izvoze širom svijeta.

Da li u Hrvatskoj postoji dovoljno talentiranih pisaca da bismo mogli proizvesti hrvatsku književnu senzaciju, da Hrvati pišu i da budu prevođeni kao što su sada prevođeni Skandinavci? Mislim da bi, u roku od 5-10 godina, kada bismo izdvojili novce za to, da ih odgajamo da pišu, i ne samo u osnovnoj školi, gimnaziji, na fakultetima, već i kada završe fakultet... da im damo mogućnost da egzistiraju u jednom kulturnom okruženju u kojem država cijeni njihovo pisanje, stvaranje hrvatske pisane riječi. A to treba napraviti tako da oni koji su talentirani izađu van i da od toga mogu živjeti pristojan, normalan život. Nitko ne traži da budu milijunaši, ali moraju imati jedan pristojan život.

Da me ne bi netko proglasio jugonostalgičarem... ali postoje neka rješenja koja su postojala i u prijašnjoj Jugoslaviji, i koja su vrlo interesantna. Eto, sjeti se... bili smo krajem godine na Sajmu knjige u Ljubljani gdje smo razgovarali s kolegama iz Slovenije i prisjetili se bivšeg slovenskog zakona o poticanju pisaca, gdje se reklo da svatko tko piše i objavljuje dobiva poticaj od države u vidu jedne mjesečne plaće visokoobrazovanog čovjeka za jedan autorski arak (to se smatralo 32 strane). To znači da je čovjek koji je pisao jednu stranu dnevno, a to je normativ za sve pisce i vani, u svijetu, za taj svoj trud i rad ako je našao izdavača koji je to htio objaviti dobivao od države iznos u visini jedne prosječne plaće intelektualca. I mogao je od toga živjeti, tada je to bilo nekakvih tisuću maraka, koje je dobivao praktično dok god bi pisao.

Mi imamo danas nekakav sustav koji potiče pisce da pišu, ali on potiče mahom etablirane pisce, a trebali bi poticati one mlade koji tek počinju, no njih ne potičemo jer oni nisu etablirani. Ponavljam, nemamo ekstenzivan sustav koji će stvoriti brojniju grupu hrvatskih pisaca koji će biti u stanju producirati onakvu građu koju mi možemo plasirati i u inozemstvo, gdje bi mogli reći da imamo "hrvatsko pisano čudo".

Stvari su naravno povezane, i opet se zapravo vraćamo na nedostatak nacionalne strategije promicanja čitanja (na kojoj se napokon počinje konkretnije raditi, op.ur.), jer slaba je korist ubrizgavat novac bilo u nakladnika, bilo u pisca, knjižara... ukoliko ne postoji i dovoljna potreba za njihovim knjigama.

Ukoliko ne postoji publika... i sad se vraćamo na treći mehanizam koji smo isto tako u našim raspravama osmislili. Naime, Hrvatska je pokušala osmisliti poreznu diferenciju za novine koje imaju više autorskog teksta nego oglasa itd., a mi smo rekli "da, ali zaboravili ste na novine koje pišu o knjizi, kulturi...". To znači, ako bi čovjek htio napraviti poticajan zakon kao što su Francuzi napravili 1948. kada su zabranili štampanje američkih stripova ako se ne štampaju i francuski tako na isti način i mi danas možemo donijeti zakon koji će reći da je PDV na novine xy (manji) ako te novine kvalitetno pišu i o kulturi.

U 2000-ima smo svjedočili jednoj velikoj eksploziji hrvatskog nakladništva i domaćih autora u vrijeme FAK-a, kad je taj festival bio senzacija, a tko je stvorio FAK, u smislu da je postao prepoznatljiv kod velikog broja ljudi? Mediji! Nisu ga ljudi stvorili takvog samo po sebi, oni ga jesu pokrenuli i organizirali, no mediji su ga "omasovili", stvorili interes za njega, odjedanput smo imali skupove i od 300-400 ljudi koji su došli slušati čitanja hrvatskih pisaca.

Taj interes je zamro onog momenta kada se pojavio interes novina kao izdavača, u trenutku kada su novine postale i izdavači knjiga (tzv. knjiga uz novine), tada su novine izgubile interes da prezentiraju i druge autore i izdavače, urednike... kao nekakve zvijezde, jednostavno su utihnuli i prestali su o tome pisati. Zašto? Zato što bi u tom slučaju promovirali sada, u izmijenjenim okolnostima, svoju vlastitu konkurenciju.

Dakle, čim je država dozvolila novinama da uđu u konkurenciju nakladnicima automatski je "onemogućila" novinama da pišu o nakladnicima, sada svojim konkurentima. I to se pisanje svelo na tu i tamo kraće informacije, koji komentar, ali ništa propulzivno što bi poticalo na čitanje knjiga, više tek toliko da zadovolje ono što se ipak mora zadovoljiti, tu jednu stranicu kulture, dok istovremeno može biti 6 stranica crne kronike, sporta. To je onaj omjer s kojim se mi sukobljavamo.

Postoji i javna televizija koju financiramo porezima, a država joj naređuje što smije ili mora raditi preko raznih svojih oblika utjecaja, kojima ona kontrolira ne ono što televizija kaže nego razmjer sadržaja na televiziji, pa kada je tako onda se isto tako može reći da ta televizija treba pričati i o knjizi na način da potiče čitanje. Ali ne, naša televizija neće pričati o tome jer na taj način, pazi sad, reklamira privatne izdavače, oni se boje da ne naprave neplaćenu reklamu nekom privatnom izdavaču koji će možda zaraditi na tome što televizija hvali nekakvu knjigu. Imamo apsolutno nakaradne pojmove o tome što mediji trebaju raditi.

Dakle, imamo tri kraka politike prema knjizi: čitanje kod mladih, briga o piscima, i kultiviranje medijske kulture pisanja o kulturi. To su tri dobra rješenja oko kojih ne postoji nikakav prijepor u branši, ni jedan nakladnik neće reći da želi da mediji manje pišu o knjizi, nijedan neće reći da želi da djeca manje čitaju ili da želi da pisci manje pišu... prema tome imamo suglasnost oko tri temeljne stvari. Jer, ako imaš ta tri elementa i bogato stanovništvo, tada ti ne treba ništa drugo, a sve ostale stvari može riješiti branša sama među sobom.

Ministrica kulture u nekoliko je navrata u medijima spominjala jedan novi organizacijski model, izmještanje knjige/knjižnog sektora (osim knjižnica) iz Ministarstva kulture u agenciju za knjigu koja bi se trebala uskoro ustrojiti. No, istovremeno, s kime god razgovaram o tome u struci, nitko nema pojma o tome. Da li je npr. Zajednica nakladnika i knjižara konzultirana oko te ideje?

Ne, ja ne znam, no podržao bih svaki iskorak koji će dovesti do faktične promjene, i prelaska iz faze razgovora u fazu djelovanja. Gdje god možemo naći tu sponu ja ću je podržati. Zato što nam taj prelazak s riječi na djela čini problem, jer mi kada razgovaramo slažemo se u svemu, a kada trebamo provesti konkretnu akciju, onda uvijek postoje neke poteškoće zašto ne možemo ovo, zašto ne možemo ono... A u principu možemo sve.

Dakle, razgovori sa Zajednicom oko Agencije nisu se vodili, konzultacija s cehom po tom pitanju ne postoji?

Postoji vrlo vjerojatno stav u Ministarstvu kulture da bi to trebalo napraviti, da bi to bilo dobro i da bi to trebalo napraviti što prije, ali vjerojatno ne i puno više od toga. A konzultacija sa samim cehom po tom pitanju u ovoj fazi očito još ne postoji jer koliko ja znam, izuzev načelnog stava da to treba napraviti, nisam vidio nikakav dokument koji bi opisao djelovanje takve agencije, što bi ona sve trebala raditi, koliki bi bio njen budžet, koji bi bio njen opseg posla, zadatak.

Nedvojbeno bi bilo korisno da postoji pri ministarstvu jedna takva agencija koja bi to radila, ali ja sam u startu protivnik administracije, i što manje administracije to bolje. Sada govorimo o agenciji koja će kao napravit nešto, dakle tri koraka odmaknuto od rješenja. Podržavam sve što skraćuje proces između ideje i rješenja, a nama je to u ovom trenutku najveći problem, a to je i problem tekuće vlasti, da iz ideje iznjedri rješenje.
 
Posljednjih tjedana svjedočili smo žustroj razmjeni priopćenja nakladnika i pisaca knjiga za djecu i mlade s jedne strane, i Ministarstva kulture s druge. Kakav je stav Zajednice nakladnika i knjižara oko toga, tim više što pod Zajednicom pri HGK djeluje i Grupacija dječja knjiga, koja je zajedno s još dvije strukovne udruge (Knjiga u centru i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade) vrlo oštro optužila Ministarstvo kulture da zanemaruje nakladnike i pisce knjiga za djecu i mlade. Okidač je zapravo bila odluka Ministarstva kulture da nakon što nije prihvaćena skupna kandidatura "dječjih" nakladnika i pisaca, da pripremu i organizaciju nastupa na sajmu knjiga u Bologni 2015. prepusti tročlanom izborničkom timu pri čemu je nositelj nastupa Hrvatsko dizajnersko društvo?

Ne vidim što je ovdje točno pitanje jer je to više niz konstatacija. Na Vijeću Zajednice nakladnika smo raspravili taj slučaj, a kako se čini još ćemo o njemu raspravljati. Osim činjenice da onaj koji nešto gubi ima se pravo i buniti -  da,  možemo reći (o čemu smo već govorili) da ministarstvo u odnosu na naše želje zanemaruje sve nakladnike, pa tako ujedno i dječje.  No činjenica je da je Ministarstvo kulture raspisalo natječaj za nastup Hrvatske - znači države, a ne  strukovne Udruge "dječjih" nakladnika za nastup u Bologni i da to financira novcem poreznih obveznika pa valjda ima pravo donijeti odluku kakvu želi.

Kad bi tako svatko tko izgubi na nekom natječaju oštro optuživao onoga tko je raspisao natječaj jer nije pobijedio natječaji bi bili farsa. Sad ispada da ja tu nešto branim nekog, no moja osobna prosudba je jasna, predlagač i naručitelj nisu se složili u koncepciji. Naručitelj je našao drugog partnera s kojim se slaže u koncepciji. Pričekajmo i pogledajmo rezultat.

No, nije li Ministarstvo kulture trebalo, ako već nije bilo zadovoljno prvotno prispjelim programima, ipak uzeti u obzir predloženi program koji su predložili nakladnici i pisci dječje knjige, tim više što, nemojmo zaboraviti, upravo su oni bili ti koji su sve ove godine trasirali hrvatski nastup u Bologni, iza kojeg se nisu vukli repovi kao u slučaju nastupa u Frankfurtu. Zar ne misliš da je trebalo reći "ok, program je manjkav u ovom i ovom dijelu ali to se može popraviti, a zadržati ćemo ono što ocjenjujemo dobrim... i da, ne raspolažemo traženim budžetom, dakle morat ćemo program prilagoditi i smanjenim gabaritima"... i na taj način bismo zasigurno izbjegli sadašnje nesporazume?

Nesporazume možemo izbjeći i na drugi način. Tako da zajedno sagledamo činjenice. Ako baš moramo biti iskreni recimo i to da je put do hrvatskog nastupa u  Bologni trasiran desetogodišnjim financiranjem Ministarstva kulture, Grada Zagreba (u pojedinim godinama) i HGK. Nitko ne želi umanjiti osobni doprinos svih volontera koji su u tome sudjelovali. No, osobe koje su na temelju mandata Vijeća Zajednice nakladnika i knjižara hrvatske sve ove godine obavljale poslove koncipiranja i tehničke pripreme štanda, izrade kataloga te ostale poslove nužne za registraciju i organizaciju nastupa - su iste osobe koje se sada osjećaju zaobiđene i bune se, iako su i za ovu, 2014 godinu, dobili ista sredstva za nastavak te djelatnosti.

Sad kad smo to rekli iskreno možemo potvrditi da se dogodilo upravo to što si spomenuo, nastup Hrvatske na Bologni 2015. ne može proći bez nakladnika, jer oni su izlagači, pa će tako svaki dobar program koji promiče interes ceha, a  kojeg Zajednica predloži biti uvažen i inkorporiran u cjeloviti nastup na adekvatan način. Taj dio nikada nije bio sporan niti u našim pogledima na ovaj slučaj niti u stavovima Ministarstva kulture. Jedino je bila sporna koncepcija tima koji je učestvovao na natječaju. Recimo i to da sam i osobno svojim potpisom u ime Zajednice podržao taj prijedlog, no prijedlog nije prošao.  Mislim da tu nije bilo nikakve diskriminacije. Pa zato mislim i da ne postoji nikakav "nesporazum".

Dobro, tu se očito ne slažemo u ocjeni... no dotakli smo se i teme knjižnih sajmova i njihove organizacije. Proteklih je godina Zajednica nakladnika i knjižara nerijetko dobivala brojne kritike na račun organizacije nastupa npr. na sajmu knjiga u Frankfurtu. Kakav je stav zauzelo Vijeće ZNK po pitanju sudjelovanja u organiziranju nastupa na sajmovima?

S obzirom da si i ti niz godina bio dio tima koji je na svim tim poslovima aktivno volontirao, znaš  da sredstva koja smo dobivali za nastup nikada nisu bila dovoljna za ništa više od prigodnog programa usmjerenog na hrvatsko tržište, pa su se na našem štandu u Frankfurtu odvijale promocije naših knjiga jer bi tamo došla televizija koja inače ne bi došla na običnu promociju u Zagrebu. Knjige su bile izložene po nakladniku čiji je trošak štanda bio participiran sredstvima Ministarstva. Ideje iza nastupa nije bilo.

Takav pristup  je Vijeće zajednice u prošlom mandatu promijenilo, nastup je podijeljen na dva dijela, nova hrvatska produkcija po temama i izložba nagrađenih  djela iz prošle godine. Štandovi nakladnika naplaćivani su po realnoj cijeni. S novcima poreznih obveznika se brižno gospodarilo, no ona su bila svake godine sve manja te smo u jednom trenutku prekinuli praksu da isti članovi zajednice (volonteri) rade bilo kakav program uz tehničku opremu štanda.

Na tom tragu ostvaren je dogovor  između Zajednice nakladnika, Ministarstva kulture i HGK i to tako da Zajednica obavlja tehnički dio posla oko organizacije štanda, a da HGK financira trošak štanda a Ministarstvo trošak programa za koje raspisuje javni natječaj. A Zajednica je dobivala  brojne kritike na račun izgleda štanda koji je isti jer ga radimo od trajnih štandova koje smo kupili u bolja vremena a sad ih nemamo čime zamijeniti? Ili je dobila kritike na njegovu veličinu, koja je uvijek funkcija novca kojeg dobijemo u fiksnom iznosu. Ili smo dobili kritike zato što smo jedne godine u zadnji tren uštedili dovoljno novaca da povedemo još nekoliko pisaca pa je njihov nastup bio manje više improvizacija a ne cjelovito osmišljen program. Ili zato što je jedne godine nastup naših književnika bio raštrkan po programima Sajma.

Pozivam svakog relevantnog kritičara da dođe volontirati u stvaranju boljeg nastupa Hrvatske u Frankfurtu. Rad u Zajednici nakladnika i knjižara je dobrovoljan.
 
Mogli bi sada još dugo do u detalje i o temamo kojih se nismo niti dotakli, o knjižarstvu, e-knjizi... no osvrnimo se na kraju na tvoju matičnu tvrtku. Na koji se način u Algoritmu prilagođujete novonastalim okolnostima, smanjujete li naklade i broj naslova... odnosno u kom će se pravcu Algoritam dalje razvijati?

Na puno načina. Sada imamo četiri projekta koje paralelno vodimo, koji bi trebali presložiti firmu. U zadnjih 25 godina otkako smo Algoritam zamislili, nas sedam osnivača prošli smo kroz svakojake faze, uspjehe, krize... no ono što je nekad bio biznis model za stvaranje Algoritma ta paradigma više ne postoji, ona je sada potpuno drugačija. Te stvari na kojima smo zasnivali svoj prvotni  uzlet su bili digitalni sadržaji koji se danas mogu kopirati, i koji se danas teško mogu prodati. Problem je zaštite digitabilnog  materijala, mi trebamo prodavat glazbu koja se može skidati, knjige koje se isto mogu skinuti ili fotokopirati, filmove, igre... sve te stvari su slabo zaštićene i više se ne moraju kupovati. Dobar dio ljudi danas čita, gleda, sluša... ali ne kupuje, ne troše novac, što tim ljudima koji to rade fenomenalno paše, jer to su mahom mladi ljudi.

Ja njih uopće ne osuđujem sa stanovišta morala što to rade jer bilo bi lijepo da svi imaju dostup do tog materijala, i da ga mogu platiti, jer netko mora i živjeti od stvaralaštva, onaj koji to proizvodi, kao što su nakladnici glazbe, proizvođači filmova, glazbenici, pisci i svi ostali. Ako nema tog protoka novca onda nema ni te industrije.

Suočeni s tom situacijom mi jednostavno moramo redefinirati naše vlastito poslovanje, i upravo smo u fazi tog redefiniranja i pokušavamo naći jedan novi poslovni model koji je funkcionalan za ovaj početak 21. stoljeća, i u kojem se to može održati. On naravno ima svoj aspekt kroz Internet prodaju, kroz tzv. zemaljske knjižare, kroz nakladništvo i kroz sve stvari koje smo do sada radili, ali s jednim drugačijim pristupom.

A to bi bilo?

Taj pristup ide za tim da moramo stvarat svoju vlastitu publiku kroz vlastiti medij, i da samo tako možemo održat taj ekonomski model. Vjerujem da to što će  kolege iz branše, kao i naši korisnici... vidjeti izvana jedan je malo drugačiji Algoritam koji će se malo drugačije postaviti u tom novom rasporedu, najviše u odnosu prema kupcima. Ne možemo više održati model u kojem proizvodimo za nepoznatog kupca, gotovo da ga moramo promijeniti tako da proizvodimo za poznatog kupca.

To znači promjenu kompletne filozofije firme koja će se morati pretvoriti iz trgovačke firme u firmu koja se bavi informacijama, to je taj najveći pomak kako ga ja vidim. Tamo gdje smo imali puno prodavača sad ćemo morati imati puno više sistem inženjera, zato što svijet ide u područje informatike, zato što će Internet postati mjesto gdje će sve živjet, taj virtualni svijet treba bolje integrirati i ono što je naš cilj je integracija fizičkih i virtualnih knjižara. To je osnova našeg razmišljanja.

Što se tiče nakladničkog odjela, hoće li se i tu dogoditi neke promjene?

Taj dio će nastaviti raditi onako kako smo ga do sada razvijali. Mi egzistiramo kroz desetak biblioteka, svaka biblioteka ima svoju vrlo precizno razrađenu filozofiju s kojom se urednik rukovodi pri odabiru naslova. Uz već postojeće biblioteke (Arboretum, Fakta, Kalibar, NAJbiblioteka, Anima,) postojala je urednička praznina nastala u biblioteci "...Vam Predstavlja"  koju je započeo Zlatko Crnković a nakon njega bila nastavila Andrea Zlatar Violić. Od ove godine uređivat će ju Diana Matulić.

Pokrenuli smo prošle godine i dvije nove biblioteke, jedna koja se tiče zdravog života & prehrane, do sada su se knjige iz tog područja pojavljivale u raznim bibliotekama pa smo ih objedinili u biblioteci "Puls", a pokrenuli smo i biblioteku kratkih priča koju ćemo ove godine početi sustavno raditi, objavljivati zbirke kratkih priča autora koji su još relativno mladi i nepoznati, a koji zaslužuju da se pojave i u prijevodu kod nas. Mnogi pisci, i strani i domaći, koji su u međuvremenu i postali književne zvijezde, počeli su baš pisanjem kratkih priča. Dakle, pokrivamo jedan vrlo široki spektar tema, i nastojimo objaviti sve što je najbolje u toj produkciji što se u svijetu pojavi. To otprilike obuhvaća nekakvih 120 knjiga godišnje.

A te knjige treba, da se vratimo na početak razgovora, učiniti vidljivijim široj publici, a to nakladnički sektor ne može sam uspješno riješiti.

Da, nije problem prodati knjigu ako ljudi koji žele čitati knjigu znaju za nju i ako postoji kvalitetan sistem distribucije iste. Ali ako nam mediji neće dati podršku, ako neće biti mjera poticanja čitanja... svega onoga o čemu smo razgovarali... biti će i dalje teško bez rješavanje tih baznih problema.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –