Nisu oni baš "svi isti"

Održava se
01.01.1901.

U jesen 1989., u doba kad su Račan i Družić s TV ekrana objavili da će se u Hrvatskoj održati prvi slobodni politički izbori, bio sam apsolvent zagrebačkog Filozofskog fakulteta i polovicu sam godine provodio u studentskom domu Cvjetno naselje. Te jeseni ‘89. nove su stranke, pokreti i grupe nicali poput šumskih gljiva, a i ja i (mislim) velik dio tadašnje generacije bili smo opijeni novom, žarko željenom igračkom - političkim pluralizmom.

Te zime počistio sam već glavne ispite, imao sam para jer sam već honorarčio po novinama, pa sam dobar dio vremena provodio obilazeći raznorazne, pa i najbesmislenije političke tribine. Bio sam na osnivačkoj skupštini HSLS-a u Moši i prvi put vidio Budišu. Odslušao sam osnivačku tribinu socijaldemokratske stranke kojoj je utemeljitelj bio Antun Vujić, a odmah njemu uz bok u KIC-u je sjedio Miroslav Tuđman. Bio sam na tribini u domu Sava na kojoj je Branko Horvat “vizionarski” objasnio kako većinski sustav neće pogodovati HDZ-u da dođe na vlast, nego umjerenim strankama.

U to vrijeme osobito je smiješno bilo biti student filozofskog fakulteta, i to zato jer valjda nije bilo fakultetskog hodnika koji nije udomljavao bar jednog stranačkog lidera. Profesori slovenskog postajali su te vruće jeseni perjanice demokršćanstva, knjižničari socijaldemokrati, informatolozi, sociolozi i filolozi kandidati za sabornicu. Ali, ludilo je zahvatilo sve, na samo akademce: politike su se laćali knjiški moljci kao i lokalni huligani, novinari kao i liječnici. Svatko je htio sudjelovati u ta Hawkingova “prva tri minuta” za koje se predmnijevalo da će umijesiti domaći politički svemir. O stranačkom sazviježđu razgovarali su stari profešuri ali i domaćice, bauštelci i umjetnici, torcidaši i postdiplomanti. Kako se taj svijet danas samo čini daleko!

Od te jesen-zime 89/90 prošlo je eto gotovo dvadeset godina. Ponovo nam se kotrljaju izbori, ali od one negdašnje groznice nema više ni natruhe. Najveći dio ovih dvadeset godina koje su protekle od prvih slobodnih izbora svi smo zajedno, prisjetite se, proveli grozničavo politizirani. Ljudi su se razvodili zbog ideologije, desno-lijeve podjele raskidale su prijateljstva, kartaška partnerstva i piciginaške momčadi. Dobar dio devedesetih svi smo zajedno proveli čitajući s povećalom one žalosno-smiješne tablice s ispitivanjima javnog mnijenja, pokušavajući detektirati u kolonama sitnih slova ima li nade da nam glasačke kutije s vrata skinu onaj kaštig od vlasti.

“Ma svi su oni isti” govorili su pak neki, a kad bi to čuo, odmah si znao da glasa za hadeze, a “svi su isti” bila je perfektna mimikrija da se kamuflira nepopularan izbor i opravda status quo. A onda je došla 2000., a uloge su se okrenule. “Ma svi su isti” znao sam čuti iz usta lijevih i liberalnih, a moji dotadašnji “svi-su-oni- isti” susjedi najednom su počeli ljutito kleti vladu, i pohoditi mitinge, zajapureni istom onom gorljivom uzrujanošću kakvu sam ja nosio na njuški prethodnih deset godina.

“Svi su oni isti” rečenica je koju slušamo i pred ove izbore, a kako se bude bližio skorašnji novembarski nadnevak, slušat ćemo je vjerojatno češće. Ovaj put, međutim, toj čarobnoj, tako često ponavljanoj rečenici ne može se jednoznačno prišiti ideološki izvor. Ovih dana, iskaz “svi su isti, svejedno je tko će pobijediti” izriču najmanje dvije skupine ljudi, koje inače ne bi rado jedna s drugom imale ništa.

Prva od njih su politički analitičari, novinari i opinion-makeri iz liberalnog spektra koji tu rečenicu ispisuju nadimajući se pritom od zadovoljstva. Strijela je odapeta, drže oni. Ni jedna pobjednička struja ne može Hrvatsku skrenuti sa zadanih šina, s one trase koja vodi prema liberalno-kapitalističkoj idili, s puta koji Zapad zove politički zavodljivim, ali opako dvosmislenim terminom “normalizacija”. Drugi ljudi koji pred ove izbore proriču kako su “oni svi isti” ne kazuju to trijumfalno nasmiješeni, nego naprotiv, s grimasom užasa.

Ti drugi su stara, tuđmanistička nacionalna desnica, nacionalistički tabloidi poput Regionala i Hrvatskog lista, pašalićevske i slične liste. “Svi su isti” za njih ne znači status quo, nego obratno - poziv “poštenom hrvatskom puku” da uvidi da je HDZ isto što i SDP, da nas i jedni i drugi vode prema dijaboličnoj budućnosti, nacerenim raljama Gomore, “strašnom” svijetu u kojem će Rusi kupovati naše otoke, djeca će umjesto u vojsku ići na gej prajd, a šoping će centri nedjeljom ordinirati umjesto crkava. Jedan od takvih fanzina koji s užasom proriču kako su “svi oni isti” je i Glas Koncila: njegov uvodničar Mikenić, točno po ideološkoj matrici, kune cijeli Sabor bez obzira na boju i raspored stolica, optužujući ga za izdaju “naše stvari”.

Koliko su, međutim, oni zaista “isti”? Jesu li onako isti kako Noam Chomsky drži da su isti svi američki političari? Ili su “isti” onako kako su nekom tko je neadaptirane percepcije svi crnci i svi Azijati isti? Kinezi jedan drugom nisu “isti”, oni su isti onom tko na njihove fizionomije nije navikao, pa je li stoga i naše uvjerenje da su “svi isti” rezultat činjenice da je naša percepcija adaptirana na oštrije kontraste, politiku malja i sjekire, crno-crvene pretpolitičke srazove u buci i bijesu?

Osobno poznajem ponešto ljudi kojima na ovim izborima nisu “svi isti”, koji su i te kako motivirani ostaviti ili svrgnuti ovu vlast. Njihova motivacija, međutim, nije krupno ideološka.

Riječ je o ljudima koji ne vole ovog ili onog ministra, koji se boje da će im oporezovati ovo ili ono, ukinuti ovo ili on radno mjesto, koji bi željeli svrgnuti šefa u svom javnom poduzeću, koji ne vole politički instaliranog dekana, člana nadzornog odbora ili državnog tajnika, kojima se ne sviđa doneseni pravilnik ili zakonski prijedlog koji rješava ili ne rješava njihove male, profesionalne domene. Te tisuće malih ljudi ovog će novembra preko glasačkih kutija uređivati svoje lokalne, neprimjetne profesionalne svjetove, i oni se nikad ne bi složili da su “oni svi isti”.

Njima su “oni” jako različiti, a sadržaj novembarskih kutija i te kako će uobličiti kako će im četiri godine biti. Stoga bi razborito bilo umjesto poopćenog optimizma ili isto tako poopćena katastrofičarstva doista pogledati što izborni ishod nosi u malim, specijalističkim sferama. To je naposljetku jedino što ove izbore čini važnim.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )