Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 22.01.2008.

Olja Savičević Ivančević : Kućna pravila

Jedna od emancipiranijih žena mitologije zapadnog kruga, Jokasta, i kada je vikala na sina-muža (Edipa) i na brata (Kreona) iz kuće se vraćala u kuću. Ta kuća bio je doduše tebanski dvor, a ona u njemu kraljica. Ali i na njemu bila su vrata. Kad bi se ovo dvoje, što djece, što braće, što muževa, posvadilo, Jokasta bi se iz kuće zaletjela na dvorište, rastjerala ih svakog svojoj kući, da bi se onda vratila u kuću.        

Ali, ona nije bila samo žena, bila je i kraljica, čujem načitane feminografe-je je, ali je moć kraljice stekla činom udaje (od patrijarhalnog procesa ud-daje) i to najprije za muža, a onda za sina. Moć dakle, koja autorizira njezine krike s privrata, isječak je iz muškog imaginarija i potvrda je limitirane rodno-spolne tolerancije muške paradigme.            

Olja Savičević Ivančević, igrajući se sitnim tijelom u odrastanju i tako ispisujući »Kućna pravila«, isto se javlja kao kraljica. Kraljica minijature i stiha. I nije joj lako. Njezino tijelo, osim ćutila, ima i mozak. Muškarci se uglavnom činjenice ženskog mozga sjete onda kada ga ova nema (u vicevima o plavušama) ili ga se uplaše jer ga ova ima, pa posjednicu i praktikanticu istoga proglase muškaračom. Za to obično koriste mantru: ma moj kurac je to, a ne žena.          

A to je zato jer je vrijednosna os, što se tiče javnosti, baš kao i zakonodavni pimpek (što se tiče privatnosti) u njihovim rukama. A osjećaj je to lijep, i šteta ga je (is)pustiti. Prisustvo ženskog mozga uzrok je muške panike. Čuli ste onu, dobra je mala, pametna, ali ne bi je ja za ženu, pa da mi pametuje...             

Olja S. I. urušava konstrukciju binarnih opozicija i otvara prostore racionalnosti koja nije ograničena maskulinističkom križaljkom obligatornosti kada se razmišlja o racionalnome kao rodnoj i spolnoj karakteristici. Negaciju ograničenja koja nam nameće, u kulturi nažalost retoričko pitanje: ili (mozak) ili (tijelo) čitamo i u možda jednoj od najljepših pjesama o odrastanju ikad napisanih (pardon, koje sam ja pročitao; ovo prvo rekao bi muški kritičar): »moje noge rastu u kadi. moje noge odlaze od mene, još/jučer sam mogla stopalo staviti na tjeme.//moje noge odlaze od mene ili to moja glava čini tlu.//ne znam što se događa, al stižu mi u susret knjige s najviših//polica.«            

Tekstura cjeline teksta Oljine knjige ukazuje na bildungs-priču. Skice za odrastanje čiji materijal također ne ispunjava očekivanja odrasloga (čitaj muškoga) svijeta. Subjekt odrastanja, to lirsko ja koje u ovom slučaju tek uvjetno možemo sabrati u jedninu kakvu njezino prvo gramatičko lice sugerira, subjekt je u nestajanju. Njezina nestabilnost u pjesmi kojom Olja zaključuje knjigu čita se u riječi »možda«: (možda sam velika, jedva u sebe stanem... možda sam jaka, svemu se smijem... možda sam lijepa, sve mi se smješi... sve me traži, možda sam nestala.)              

Inteligentan slabi subjekt uvijek će naći načina kako ne samo odrasti, nego i kako preživjeti u svijetu očeva i braće, muževa i djedova. Jedan od iskušanih stanuje u formuli: nema(m) očekivanja, nema iznenađenja. Jer, ako je primjedba o ženi s i/ili bez mozga bio općekulturni okvir za pismo, mora da negdje postoji i onaj posebni, pojedinačni.               

Dakako da postoji, čak ne trebamo gledati daleko - u Oljinoj je knjizi. Kako bez posljedica na vlastiti integritet (i po doma i po vani) sanjati da si trafikantica iz Norveške koja nikada nije bila južnije od Osla, i kako joj učinkovito dopustiti da sanja o tebi, kada ti je »još od predaka ostalo govno od tovara na poljskom/putu, potreba da se posadi(m) u vinograd i nasmijava(m)/čvorke. Jednostavno. Napiše se ovako genijalna knjiga.          

Knjiga je genijalna iz jednostavnog razloga: ne daje odgovore, ne pita, ne konstatira, "samo" piše i zavodi čitatelja. Budući da postoje kućna pravila, nije lijepo da tekst zavodi iz prve ruke. On to čini pišući o baki koja ima špicasti grudnjak i prozirne čarape, kojoj unuka nikad ne kaže: ne volim. Unuka koja voli kada joj kažu: »imaš bakin osmijeh. I madež na/desnom obrazu. A što se pravila odrastanja tiče, ona su razna: od odrastanja kroz praksu teorije igre (Igre sitnog tijela), preko odrastanja u (među)svijetu urbanih legendi, ambiguitetne i mjestimice nasilne (bezuvjetne) ljubavi (Otac mrtve pjesnikinje), do odrastanja u udvajanju (Ljubav uvijek iskopa neki pas) gdje tekst svjedoči o modalitetima dobrovoljnog (kućnog) ropstva i transparentnog povratka tijelu (Arktik). I sva su kućna.       

No, vrata kuće su otvorena i čini se da im nije nakana ponovo se zatvoriti.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –