Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 07.09.2011.

Ozren Kanceljak : Pop glazba je industrija - ne umjetnost

Ozren Kanceljak praktički se cijeli svoj profesionalni život usporedo bavio glazbom, medijima i komunikacijom. Počeo je objavljivati recenzije kao 17-godišnjak u kultnom omladinskom tjedniku Polet. Bio je i DJ u proslavljenim klubovima Lapidarij i Kulušić. Kao novinar pisao je za magazine Start, Studio, Danas, Svijet te brojne druge publikacije. Kanceljak je bio prvi direktor ZAMP-a i sudjelovao u postavljanju sustava zaštite autorskih i srodnih prava u novoj državi. Usporedo se počeo baviti i poslovnim savjetovanjem te je bio glazbeni menadžer (Parni valjak, Toni Cetinski, Gibonni, Oliver Dragojević), a radio je i kao marketinški, komunikacijski i poslovni savjetnik.


Nenad Bartolčić: Neposredni povod ovom razgovoru najnovija su zbivanja u knjiškoj industriji koja su nas ponukala na povlačenje određenih usporedbi s glazbenom industrijom, o kojoj pak govori tvoja krajem prošle godine objavljena knjiga
"Milion : Nož u leđa". Iako ćemo se u većem dijelu razgovora zadržati na problemima glazbene industrije, krenimo od elektroničkih knjiga. Misliš li da bi se današnja industrija knjiga mogla naći u sličnim problemima u kojima se našla glazbena industrija kada je krenulo masovno skidanje glazbe s neta, i to mahom putem nelegalnog downloada putem raznih servisa za distribuciju digitalnih sadržaja?

Ozren Kanceljak: Opasnost uvijek postoji, ali to nije ništa novo. Od kada se počelo masovno fotokopirati, izdavaštvo se suočilo s tim problemom. S druge strane - za razliku od glazbene industrije, posudba knjiga je također dugo prisutni poslovni model zasnovan na državnim subvencijama. Nadalje - način konzumacije knjige je drugačiji od npr. popularne glazbe. Dok se pjesma preslušava stotinama puta, knjigu relativno rijetki čitatelji pročitaju dva tri puta. Dakle, da - opasnost postoji, ali nije izražena na isti način, niti je nešto novo.

S druge strane, postoji i golema prilika, jer bi e-knjiga trebala biti znatno jeftinija od tradicionalne. No, naglašavam, trebala bi biti, što ne znači da i bude. I cd ne bi smio koštati više od 10 kuna (jer proizvodnja košta tek jednu) pa izdavači ojačani monopolnim organizacijama za zaštitu glazbeničkih prava i dalje žele masno zarađivati na svakom cdu. Što im se obija o glavu. Jer korisnici više ne žele plaćati njihovu zamišljenu cijenu.

Naime, kao što nije moguće uspješno zaštititi neovlašteno kopiranje glazbenih sadržaja, isti je slučej i s e-knjigama, kod kojih se u svrhu zaštite koristi npr. Adobeov DRM standard. Svaki novi pokušaj zaštite datoteka izazov je za hakere, koji vrlo brzo probijaju najnovije pokušaje zaštite. No, za razliku od glazbene industrije, industrija knjige mogla bi se naći u problemu jer zapravo ne postoji neki alternativni način zarade kao što je u glazbi slučaj s koncertima, prodajem popratnih sadržaja... Što bi, na tragu iskustava iz glazbene industrije,  savjetovao hrvatskim nakladnicima koji se ubrzano, čak i pomalo stihijski okreću i tržištu e-knjiga?

Ne bi se baš složio s time da ne postoji alternativni način zarade. Ako pisac želi samo pisati knjige onda je u problemu, kao i glazbenik koji samo želi biti doma i komponirati ili snimati u studiju i živjeti od prodaje snimaka. Govorim o glazbeniku koji ne želi nastupati uživo, putovati, raditi u suradnji s filmskim producentima i ostalim koautorima audiovizualnih djela. Pisci mogu raditi - nastali su brojni drugi poslovi, ali možda ne više samo pisanje knjiga. I to nije ništa novo.

Pored toga, desila se eksplozija licenciranja književnih prava - adaptacije za druge, audiovizualne medije. A to je u svijetu izuzetno profitabilan izvor prihoda - sekundarnih prava. Pa onda (nakon što se takvi aranžmani naprave) i to treba netko raditi - prilagoditi. Neki "pisci" su izvanredni scenaristi. Potrebne su druge vještine, ali tako je sa svime u životu. Našu generaciju nitko u školi nije učio korištenju osobnih računala. Pa smo bez problema odbacili pisaće mašine. Mislim da u svemu tome treba više tražiti prilike nego isključivo opasnosti. Veliki knjiški hitovi iznalaze i druge profitne centre - od merchandiseinga, ekranizacija, pretvaranja u scenska djela itd.

U pogledu neovlaštenog kopiranja (tzv piratiziranja, i to posebice elektronskog) - da, istina je - ništa nije savršeno zaštićeno, ali ponavljam - to nije ništa novo. Svi smo mi za faks učili na fotokopiranim knjigama od čega autori pa ni izdavači nisu imali baš ništa. U tom se pogledu nije ništa efikasno promijenilo. Mislim da je tržište e-knjiga nova prilika. Kakve aranžmane može postići neki autor - i to na hrvatskom jeziku za tako malo potencijalno tržište, stvarno ne znam. Problem je opet ograničenost tržišta koje donosi i velika ograničenja kako primarne a još više sekundarnih izvora prihoda.

Ali mislim da vrijedi probati. Osobno - ja sam kao korisnik tradicionalista. Volim papir i sve što on nosi. Za razliku od nosača zvuka. Totalno sam ih odbacio ali sam ostao vezan s glazbom. Koja je postala sveprisutna - i to u hi-fi kvaliteti. Koliko ima sličnosti u pogledu glazbe i knjiga u elektronskom svijetu, mislim da razlika ima još više.

Prevladavajući koncept autorskog prava očito ne slijedi razvoj novih tehnologija i nove mehanizme distribucije. U svojoj knjizi tvrdiš da postojeći autorsko pravni sustav ne uređuje i ne usmjerava realne društvene odnose, ne samo kod nas već i u svijetu. Koliko je piratizacija digitalnih sadržaja, dakle i e-knjige, glazbe, filma... opasna za njihove industrije, može li se tome doskočiti promjenom dosadašnjih obrazaca / koncepta autorskih prava? Ako da, na koji način?

Teško je odgovoriti u par rečenica kako promijeniti sustav koji - naglašavam - postoji tek nešto više od 100 godina. Nit su Bach, ni Mozart dobivali novac od tzv malih prava kada je netko svirao njihova djela. To je došlo tek u dvadesetom stoljeću. Analogijom, mislim da se sve može jednostavno riješiti preuzimanjem drugih načina zaštite intelektualnih prava i adaptacijom npr. zaštite žiga, industrijskog vlasništva (patenta) i na autorsko pravo.

Mislim da je jedan od uzroka - notorna laž i obmana koja stoji u preambuli autorskog prava - a to je da se radi o umjetničkim pravima. Naprosto nije svaki trag koji ostavi pero, kist, svaki ton zabilježen u studiju -umjetnost. I to najveći dio nije, a tek rijetki možda jesu. A čim netko primi mikrofon, opandrči gitaru, napiše riječ i nazove to pjesmom - stupa u sustav zaštite umjetničkih / autorskih prava. I to je osnovno krivo. U cijelom svijetu, ne samo kod nas. Zanat, profesija su postali umjetnost. Pod normalno i to nitko ne propituje.

Kad bi izgubili tu aureolu i bili vraćeni u to što jesu - u  zanat / vještinu, imali bi isti sustav zaštite poput npr. drugih - ništa manje kreativnih profesija. To je jedna kriva premisa koja je utkana u život "umjetničkih" organizacija (s velikim navodnicima. Jer svaki pjevač stvarno nije umjetnik. A članovi orkestra su naprosto zanatlije s određenim stupnjem vještine. Nema tu individualnog doprinosa koji nadilazi zanatska očekivanja).

To je jedan aspekt, drugi je što se izdavačka industrija previše pouzdala u postojeći pravni sustav i nije uvidjela - da se internetizacijom on doista uvelike urušava. Google (kao i sve druge tražilice) su alati koji omogućavaju da se dođe do nekog sadržaja a da se sadržaj niti stvara niti obeštećuje. I tu svoju performansu naplaćuju tako da nosioci, vlasnici sadržaja od toga nemaju ama baš ništa. Naprotiv, vlasnici sadržaja mogu kupiti svoje mjesto na vrhu tražilice.

U Hrvatskoj je situacija još groznija nego li u Americi ili dalekom istoku. Tamo su se ipak trgnuli i kako-tako (iako prekasno) pokušavaju naći nove modele iskorištavanja koji će s jedne strane zadovoljavati potrošača (počeli su ga puno više respektirati), a s druge strane ipak omogućavati neku perspektivu vlasnicima kao i svim pojedincima uključenim u tzv. kreativnu industriju. Kod nas se nosioci, upravljači i monopolisti nisu uopće ništa maknuli. Nosioci prava i dalje žive od zakonski utvrđenih obima prava koje veliki korisnici moraju plaćati, a da uopće sami ne investiraju u nove oblike monetizacije čime su zapravo totalno prestali općiti s krajnjim potrošačima. Osim u situacijama hajki gdje ih proglašavaju piratima.

Postoji još jedan aspekt o kojem sam pisao na svom blogu - a to je novi oblik kulturnog  kolonijalizma suprotan međunarodnim konvencijama - a to da međunarodni nositelji prava uopće ne omogućavaju malim i manjim nacijama dostupnost pod istim uvjetima svojim sadržajima. A to je zaista segregacija. Ni mi, ni Slovenci (premda su u EU), ni Srbi, Moldavci i stotine drugih nacija ne mogu pristupiti naplatnim servisima Applea (iTunes) ili download servis Amazon.com-a, ili Spotify kao i drugih igrača.

I to ne zato jer je nešto tehnički nemoguće - nego upravo zato jer su nositelji prava - na izloge svojih vritualnih trgovina drugim riječima napisali - psima i Hrvatima ulaz zabranjen. Smijemo gledati izloge, ali kada stisnemo da želimo nešto kupiti - onda nam se ispiše - vama ne prodajemo!

A Hrvati žele slušati glazbu i gledati filmove i serije i čitati knjige. I to i rade. Plastičan primjer je npr. koncert grupe National u prepunom boćarskom domu gdje je preko 3000 ljudi na kraju uglas pjevalo s bandom njihovoe pjesme. A te pjesme se ne sviraju na hrvatskim radio postajama i ukupno je u hrvatskim trgovinama prodano niti100 cd-a tog banda. Što ljude nije spriječilo da slušaju i nauče te pjesme. I onda kupe karte za koncert da bi band vidjelo uživo i s njima pjevali.

Možeš li nam ukratko elaborirati kakva je trenutno u svijetu praksa s autorskim pravima, a što se glazbene industrije tiče. Ima li kakvih pomaka, promjena u odnosu na koncept koji je prevladavao tj. koji je ustanovljen u pre-digitalno doba?

Živimo u vrlo intenzivnom razdoblju pokušaja pronalaženja novih poslovnih modela, ali i reakcija zakonodavnih i pravosudnih organa koji međusobno totalno nesinhrono pokušavaju uvesti reda i na neki način vratiti igru malo ili puno unazad. Najveći je problem što je Internet anacionalan. On ne poznaje nacionalne granice unutar kojih posluju zakonodavci, represivni organi i pravosuđe. I njihove glave. Francuzi su donijeli odluku da svaki cookie mora biti predmetom PRETHODNE dozvole korisnika. Odredba koja je praktički neprovediva. Posebice u vrijeme clouda - gdje se praktički uopće ne zna gdje se podaci arhivirani i tko za njih odgovara. I štoviše - uopće se ne nalaze na jednom nego - tko zna koliko servera razasutih po cijelom svijetu. I mogu se seliti a da to krajni korisnik nema pojma.

Tako da je vrlo neizvjesno gdje ide praksa. Momentalno luta. No, mislim da je isto tako značajno naglasiti, kako zbivanja u Francuskoj, Velikoj Britaniji, SADu, Njemačkoj nemaju ali apsolutno nikakve veze s nama, niti hrvatskim potrošačima niti članovima tzv. kreativne industrije ili zajednice.

S druge strane, postoji praksa i iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza, gdje je zapravo - sve slobodno. Govorimo o Rusiji, Gruziji, Uzbekistanu, Ukrajini itd. Oni su neizravno odgovorili velikim korporacijama - vi našim građanima ne omogućavate pod jednakim uvjetima kupnju vaših proizvoda, i mi to prihvaćamo. Sve dok se ne upristojite, nećemo trošiti novac naših građana na zaštitu vaših prava, jer vi ste ti koji naše građane i njihove potrebe za ravnopravnim uživanjem u vašim proizvodima ne poštujete.

I onda imate odgovor iz Velike Britanije koja je u tom kontekstu nemoćna i želi zatražiti zabranu pristupa svojim građanima tim i takvim stranicama (za besplatno ili gotovo besplatno downloadanje a koje su smještene u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza) - jer ih naprosto ne mogu ukinuti. Ti servisi, te stranice su u drugom i drugačijem pa i tuđem pravnom sustavu.

Hoćemo li zaista glazbu plaćati poput vode, struje i plina? Neki digitalni servisi u svijetu već i funkcioniraju po tom principu.

To je jedan od modela koji se razvija. Već postoji nekoliko uspješnih servisa koji nude "flat rate". Ali nakon nekog vremena se suoče s činjenicom da nemaju kompletan repertoar koji zanima publika pa se ne razvijaju željenim tempom. Postoje naravno i drugačiji modeli, ali sve je to vrlo dinamično i što je najgore - nisko profitabilno. Vlasnici ne investiraju dovoljno u nove projekte, pa čak kada to i učine (poput HULUa u SAD) vide da nema velikog povrata i onda žele prodati tu operaciju. A kao potencijalni kupci se javljaju isključivo IP kompanije poput Yahooa ili Googlea.

Postoje i besplatni, ili flat rate streaming operacije koje su izvanredne (Grooveshark ili Last-.fm), a danas u vrijeme i flat rate ne samo stacionarnog nego sve češće i mobilnog interneta, postavlja se pitanje - nije li to zapravo odgovor na sve. Uostalom i Amazon kao i iTunes će (za početak u SADu) uvesti cloud servis gdje će si ljudi arhivirati svoje stvari... Mislim da su to radikalne promjene koje će odrediti budućnost. Flat rate kako streaminga tako i interneta i cloud - i to je zapravo to.

Glazba kao efikasan medij kojim ljudi komuniciraju jedan je od primarnih komunikacijskih medija suvremenog doba. Koliko su glazbena industrija i glazba sama u uzročno-posljedičnoj vezi s tehnološkim inovacijama, te kako bi trebalo koristiti Internet u kombinaciji s posve drugačijom modelima na kojima počivaju tradicionalni mediji?

Odgovor je koliko jednostavan toliko i složen. Naprosto treba pratiti navike i posebice promjene navike potencijalnih potrošača i adaptirati svoje ponašanje njima. To je poanta svake komunikacije, pa i prodaje. No, velika je iluzija da je to besplatno. Možda se ne mora raditi tradicionalni zakup medija, što ne znači da se ne moraju koristiti druge tehnike komunikacije , koje su drugačije ali nisu besplatne.

Dakle, nije dovoljno snimiti nešto u studiju, staviti jefitini spot na youtube i čekati uspjeh. Potrebno je i danas ukazati na sebe. A danas je to ako ne skuplji, a onda možda i teži i sigurno drugačiji posao nego prije dvadeset godina.

Kakva je po tvom mišljenju hrvatska glazbena industrija, odnosno glazbena scena u Hrvatskoj. Ima li ona danas uopće perspektive, u poslovnom smislu oprije svega?

Ukratko - ako netko želi živjeti od svoje glazbe a obraća se samo jednom malom segmentu publike čiji je ukupni broj stanovnika tek nešto veći od 4 milijuna, te brojke će mu reći da to nije izvjesno. Dakle, ukoliko se netko bavi univerzalnim žanrovima, mora se pokušati uključiti i u univerzalnu scenu. Biti jazzista u Hrvatskoj i nadati se kvalitetnom životu a raditi samo u Hrvatskoj je poprilično nerealno. Pored toga, mislim da je kod nas glazbena industrija totalno urušena i da više uopće nije moguće stvoriti neki pravi hit, pravu novu veliku zvijezdu i voditi pravu dugotrajnu karijeru.

Svi koji još žive su počeli devedesetih. Elementi koji bi trebali biti povezani žive nevezane živote za sebe, a nitko nije uložio ništa u razvijanje novih prodajno / komunikacijskih kanala. Svi traže pomoć od države. I svi jamraju. Paradoksalno je da npr. hrvatski autori bolje žive od naknada prikupljenih od praznih cda nego od prodaje vlastitih. U 2010. godini je ubrano 3 puta više sredstava od praznih cd-a nego li od prodaje snimljenih. A taj novac dijele isključivo hrvatski autori kroz ZAMPov sustav stimulacije.

Ja npr. nisam zapržio niti jednu domaću stvar dobre dvije godine. Ali sam sigurno zapržio dobrih nekoliko stotina cd-a - isključivo strane glazbe. I novac koji sam platio kupivši te prazne cd-e su kao stimulaciju dobili oni autori koje niti slušam niti pržim. Tako da prazni cd-i rade u korist domaće autorske zajednice. Ne na štetu.

U poglavlju naslovljenom „Marko Polo" pitaš se gdje su se zagubili geni Marka Pola u hrvatskim glazbenicima? Ističeš nedostatak temeljne pretpostavke za uspjeh, a to je da se želi uspjeti i globalno. Ovogodišni uspjeh dua Sulić & Hauser pokazuje da se željom i talentom (ali i radom, ta oni nisu preko noći naučili svirati!) da je potrebno i zazvati sreću, no nedostaju li u hrvatskoj glazbenoj industriji pojedinci koji bi bili sposobni tome pripomoći svojim menađerskim i marketinškim vještinama? Jer, svaliti i taj segment na leđa onoga koji stvara .. nije li to malo previše?

Hvala ti na opasci. To samo znači da sam neprecizno napisao to što mislim. A to je upravo ono što si i ti rekao. No, sve je to povezano. Ako netko nema ambiciju od njega se ne može ništa napraviti. Ako nema voljni i onda rani moment također. Dakle, to je pretpostavka. Stanje u industriji je takvo da i ljudi koji imaju inače afiniteta da se bave kulturnim menadžmentom, a i znanja i sposobnosti odabiru druge djelatnosti gdje ostvaruju svoje profesionalne karijere. Ja mislim da ne postoji niti jedna djelatnost s tako niskim stupnjem obrazovanja rukovodećih kadrova kao što je to hrvatska diskografija ili uopće glazbena industrija. I to je nemali uzrok stanja kakav imamo danas. Dakle, tu si u pravu.

Citiram tvoju izjavu "Moj je osnovni stav - nije publika kriva za propast domaće diskografije nego industrija koja niti cijeni, niti sluša što i kako publika želi. Nije publika kriva niti zbog toga što ne želi plaćati karte za izvođače s domaće scene. U bogatom izboru izabire ono što im je bolje. Osrednje ih ne zadovoljava." No, da li je baš tako? Tu istu publiku nerijetko zadovoljava dobro upakirana osrednjost koja dolazi izvana... dobro upakirana ali i opet osrednjost?

Možda osrednjost u umjetničkom ili estetskom pogledu. Ali ja se time uopće u knjizi, niti u blogovima nisam bavio. Dapače, mislim da sam to na početku jasno i naglasio. Bavio sam se industrijom. I u tom smislu mislim da su Lady Gaga kao i David Guetta izvanredni pop proizvodi. Nije stvar u tome da li se meni sviđaju ili da li ja to slušam. Upravo kao što su to Red Bull, Coca ili Pepsi Cola. Da li ih ja pijem - nije bitno, ali na Forbesovim rang listama zauzimaju top mjesta u FMCH segmentima. Ne radi se o dobrom pakiranju, već odličnom upravljanju, čiji je samo jedan element i "pakiranje". Jedan od desetak.

Gledao sam jedan odličan intervju s Will I Am-om iz grupe Black Eyed Peas, i odlično je odgovorio na pitanje - zašto su promijenili pjevačicu (Ferggie, naime, nije bila njihov originalni član). On je rekao da su se nakon prvog albuma (ne pretjerano uspješnog) zapitali žele li raditi glazbu za sebe ili za publiku. I odmah su se dogovorili da ne žele raditi za sebe (tad su imali već nekih 27 godina) već da žeIe biti pop idoli. Odlučili su da žele postati najbolji pop proizvod za tinejdžere. I tad su uzeli u band Ferggie - sexy bjelkinju koja odlično pjeva i pleše - jer im je nedostajala u njihovom "crtić" imageu. I počeli su producirati stvari kakve tinejdžeri tog doba žele konzumirati. Ne glazbu kakvu su sami voljeli kad su bili tinejdžeri, već glazbu kakvu vole tinejdžeri danas.

On je napravio i nekoliko - meni izvanrednih latin / brazil jazz albuma ali to nije Black Eyed Peas. Kod band je pak vidna promjena zvuka kroz njihovih 4 - 5 albuma. Danas se praktički ne čuje razlika između njih i Davida Guette (dapače, on im često i miksa). Rezultat je da svaki puta postižu sve bolju prodaju, sve bolji plasman, sve veći komercijalni uspjeh. A pop glazba je industrija - ne umjetnost. I u tom smislu mislim da su to izvanredni proizvodi. Brojke to potvrđuju. Pop glazba je najčešće plitka i površna. Često i glupa. Ali upravljanje pop glazbom je i te kako zahtjevno i izazovno. U tom kontekstu se niti jedna naša pjevačica ne može ni usporediti s Lady Gagom ili Beyonce. I upravo postižu takve objektivne poslovne rezultate.

Ocrtali smo ne baš blistavu situaciju, no kako to promijeniti? Koji bi po tvom mišljenju bili sasvim konkretni, pametni i učinkoviti potezi, i tko bi ih sve trebao pomoći da hrvatska glazbena industrija skroz ne potone?

Iskreno za hrvatsku glazbu, za scenu, sa sustav - ovakav kakav je - mislim da je to prošlo svršeno vrijeme. Ona će životariti i dalje na zakonom zajamčenim pravima, ali neće biti ni novih hitova, ni novih zvijezda, ni karijera, ni novih velikih stvari. One se unutar sustava više ne mogu desiti. Možda se mogu desiti samo izvan ZAMPova, diskografskih udruga i HUZIPa - ali je za to potrebna velika količina hrabrosti i odricanja.

Kada je šezdesetih godina britanski, ali i globalni, establishement odbijao priznati novu pop / rock glazbu, tu glazbu su promovirale, puštale tzv. piratske radio stanice (kao u odličnom filmu Boat that Rocks). I publika se okretala piratskom radiju. Nisu više željeli slušati BBC. No, piratske radio stanice nisu plaćale britanski ZAMP. Autori i izvođači, kao i diskografi koje su puštale piratske stanice nisu od njih dobivale nikakav novac. Naprotiv. No te radio stanice su s tom glazbom napravile preokret. Puštale su glazbu koju su ljudi željeli slušati i popularizirali su nove izvođače, scenu koja je vrlo brzo postala establishement.

Kod nas bi diskografi, ZAMP i HUZIP odmah išli zatvoriti i uništiti te i takve stanice koje bi puštale novu glazbu nastalu van takvih sustava. Jer njihov premreženi sustav izrastao na zloupotrebi monopolnih pozicija ne dozvoljava nikakve promjene.

HTV je dogovorio sa samozvanim Institutom Hrvatske glazbe da se puštaju domaći glazbeni spotovi - ali puštaju se samo oni koji dolaze od 4 diskografa, člana Instituta. Neće pustiti niti jedan koji je nastao izvan sustava osnivača nadriinstituta. CMC također pušta domaću glazbu. Koju nitko ne želi ni čuti ni vidjeti. Tako naprosto govore istraživanja. Dakle, potrebno je drčnosti ali i odricanja. Svima mora biti jasno, da ne mogu dobiti i ovce i novce.

Mislim da je potrebna nova - piratska scena spremna na ulaganja, odricanja u zalog za uspjehom. Scena koja "ne jebe". A toga ne vidim u nekoj snazi. Znam da je ima, ali nije dovoljno imati takve bandove, muzičare i producente. Moraju biti i takvi mediji, kao i menadžeri koji su možda ujedno i izdavači.

Iako rast kupovine MP3-ca još uvijek nije posve nadoknadio gubitke uzrokovane padom prodaje fizičkih medija, legalna digitalizacija ipak je u porastu i očito je problem u konceptu na koji način ponuditi legalan download korisniku. Istovremeno, u Hrvatskoj niti ne postoji mogućnost za takvo nešto, i hrvatski su korisnici zapravo i prisiljeni na piratizaciju. Što je s inicijativom da se u Hrvatskoj pokrene domaći glazbeni servis koji bi omogućio legalni download tj. kupovinu domaćih ali i stranih naslova? Koji se tu problemi javljaji, i da li se radi o stjecaju objektivnih okolnosti zbog kojih se to još nije dogodilo ili netko koči takav projekt?

Postojala su tri servisa, od koji je T-com ubio svoju fonoteku - jer su shvatili da ljudi nisu zainteresirani za domaći repertoar po cijenama kako si je to zamislila Croatia records. Kako to ne žele plaćati u dućanima, nisu radili niti kod downloada.  Aquarius održava Cedeteriju a Dallas nikako da ozbiljno krene sa svojim shopom. Govorimo o sklopu loših pretpostavki - stranci ne dozvoljavaju korištenje njihova repertoara na našim platformama čime se automatski gubi temeljna potencijalna atraktivnost. Često su cijene domaćih proizvoda na tim platformama van pameti, skuplje nego li gotovi cd-i.

Duboko sam uvjeren da nikakav servis koji isključivo ima samo domaći repertoar (pa makar i regionalni) ne može uspjeti. Nije dovoljno atraktivan. Bez kompletnog stranog repertoara to nema smisla. S druge strane svim umjetnicima koji djeluju unutar nekih žanrova bi uvijek preporučio da se uključe u globalne žanrovske servise. Npr. Juno je odličan za plesne idiome. Postoje odlični jazz, elektronski, world servisi. S druge strane, imam heretičku ideju da bi se na licemjerstvo stranih nositelja trebalo odgovoriti na način kako su to napravili u Gruziji, Rusiji - tko vas šiša.

Na tom tragu, da li je jedini problem ulaska stranih glazbenih servisa poput iTunes u činjenici da je Hrvatska malo tržište ili se radi i o nečemu drugom?

To ti nitko sa stopostotnom sigurnošću ne može reći. Apple neće pokrenuti iTunes za Hrvatsku jer on (kao i Google i svi ostali veliki igrači) barataju samo brojkama. A one su za Hrvatsku porazne. Premali smo. Pored toga i hrvatski ZAMP kao i diskografi kroz svoju udrugu predstavljaju velike kočničare bilo kojem sličnom projektu. Na jednoj tribini je Paolo Sfecci u ime izvođača rekao da se svi oni nalaze u poziciji taoca nemuštih i primitivnih izdavača. I kad se sve to uzme u obzir, dobiva se slika- zašto neće nikad biti pomaka. Jer tim organizacijama i scenama, prava omogućavaju preživljavanje. Ne tjeraju ih na promjene. Dakle, neće propasti.

Što znači da oni neće ništa niti pokrenuti, a sustav ih je stavio u monopolne položaje i time onemogućio razvoj.


Ozren Kanceljak: "Milion : Nož u leđa"

EPH, 2010.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –