Paul Mason i mutacija kapitalizma
Paul Mason nagrađivani je urednik ekonomije na Channel 4 News. Autor je knjiga „Meltdown: The End of the Age of Greed“ i „Why It’s Kicking off Everywhere: The New Global Revolutions“. Piše i za novine, među ostalima i za Guardian i New Statesman.
***
Trenutna kriza ne samo da nagoviješta kraj neoliberalnog modela, ona je simptom dugotrajnijeg nesrazmjera između tržišta i ekonomije koji se temelji na informacijama. Namjera je ove knjige objasniti zašto smjena kapitalizma više nije utopijski san, kako se temeljne forme postkapitalističke ekonomije mogu pronaći u trenutnim sistemima te kako se mogu rapidno proširiti.
Neoliberalizam je doktrina nekontroliranih tržišta: najbolji put do uspjeha pojedinca je ganjati svoje interese, a jedini način da izrazi te interese je tržište. Poručuje da bi vrh države trebao biti mali (osim specijalaca i tajne policije), da su financijske spekulacije dobre, da je dobra i nejednakost te da je u naravi čovječanstva da bude skupina bezobzirnih pojedinaca koji se međusobno natječu. Njegov prestiž počiva na mjerljivim dostignućima: u proteklih je dvadeset i pet godina neoliberalizam pokrenuo najveći val boljitka koji je svijet vidio i dao poticaj za jednako tako važan napredak u informacijskim tehnologijama. Ali tijekom tog procesa oživio je nejednakost do stanja u kojem smo bili prije sto godina te ponovo pokrenuo borbu za puko preživljavanje. (...)
Među ovih jedan posto bogatih neoliberalizam ima moć religije: što ga više prakticiraš, to se bolje osjećaš i postaješ bogatiji. Čak i među siromašnima, jednom kada je sistem u svom punom zamahu, postupati na bilo koji drugi način nego prema pravilima neoliberalizma postaje iracionalno: posuđuješ, plivaš na rubovima poreznog sustava, držiš se besmislenih pravila koja ti nameću na poslu…
Desetljećima su protivnici kapitalizma otkrivali vlastitu nepovezanost. Od antiglobalističkog pokreta 1990-ih, preko pokreta Occupy, pa i dalje, pokret za socijalnu pravdu odbacio je ideju dosljednog programa u korist one „Jedan PROTIV, a mnogi ZA“. Nedosljednost je logična ako imate na umu da je jedina alternativa koju je 20. stoljeće ponudilo bio socijalizam. Čemu se boriti za veliku promjenu ako slijedi samo povratak na staro, prema državnoj kontroli i nacionalnoj ekonomiji, gospodarstvima koja funkcioniraju samo ako se svi ponašaju isto ili se pokore brutalnoj hijerarhiji? Zauzvrat, nedostatak jasne alternative objašnjava zašto protestni pokreti nikad ne pobjeđuju: duboko u sebi oni to i ne žele. Za to čak postoji naziv: „odbijanje pobjede“.
U posljednja dva desetljeća milijuni ljudi opirali su se neoliberalizmu, ali je u suštini njihov otpor propao. Osim svih taktičkih pogrešaka i represije, razlog je jednostavan: slobodno tržište kapitalizma čista je i moćna ideja, dok snage koje joj se opiru izgledaju kao da brane nešto staro, lošije i nekoherentno.
Da bismo zamijenili neoliberalizam, trebamo nešto jednako snažno i učinkovito, ne samo sjajnu ideju o tome kako bi svijet trebao funkcionirati, nego novi, holistički model koji može pokrenuti sam sebe i donijeti bolji, opipljiv ishod. Mora se temeljiti na mikromehanizmima, ne na naredbama ili politikama, i mora funkcionirati spontano. U ovoj knjizi dokazat ću da postoji jasna alternativa koja može biti globalna i koja može donijeti budućnost održiviju od one koju će nuditi kapitalizam sredinom 21. stoljeća.
To je postkapitalizam.
(...)
Postkapitalizam
Danas kada se govori o borbi između elita i ljudi kojima vladaju, nema Ženevskih konvencija: prva linija borbe protiv mirnih prosvjednika postali su robocopi. Omamljivači, zvučni laseri i suzavac, u kombinaciji s nametljivim nadzorom, infiltracijom i dezinformacijama, postali su standardni scenariji izvršne vlasti. A središnje banke, o čijim operacijama većina ljudi nema pojma, spremne su sabotirati demokraciju pokretanjem navale na banke tamo gdje im zaprijeti pobjeda protuneoliberalnog pokreta, kao što su to učinili s Ciprom 2013., potom sa Škotskom, a sada i s Grčkom.
Elite i njihovi pristaše ujedinili su se da bi branili ista temeljna načela: visoke financije, niske plaće, tajnost, militarizam, intelektualno vlasništvo i energiju temeljenu na nafti. Loša je vijest da oni kontroliraju gotovo sve vlade u svijetu. Dobra je vijest da u većini zemalja uživaju vrlo malu popularnost ili podršku običnih ljudi. (...)
Je li ovo utopija? Utopisti socijalističkog društva sredinom 19. stoljeća nisu uspjeli jer ekonomija, tehnologija i razine ljudskoga kapitala nisu bile dovoljno razvijene. Informacijskom tehnologijom velik dio projekta socijalističkih utopista postaje moguć: od kooperacija i komuna do nesputanog ponašanja koje će redefinirati ljudske slobode. Elite su one koje sada, odcijepljene u svom svijetu, izgledaju utopijski poput milenijskih sekti 19. stoljeća. Demokracija specijalaca, korumpiranih političara, novina koje kontroliraju magnati i države koja nadzire građane izgleda lažno i krhko poput Istočne Njemačke prije trideset godina.
Sva iščitavanja ljudske povijesti otvaraju nam mogućnost za propast. Popularna je kultura time opsjednuta, proganja nas napadima zombija, filmovima strave, postapokaliptičnom pustoši u „Cesti“ ili „Elysiumu“. Zašto, međutim, ne bismo, kao inteligentna bića, stvorili sliku idealnog života, savršenog društva?
Milijuni ljudi počinju shvaćati da su im prodali san koji nikad neće moći živjeti. Na mjestu na kojem se nalazimo trebamo mnogo više od gomile snova. Trebamo dosljedan projekt temeljen na stvarnosti, dokazima i prijedlozima koji se mogu testirati, koji slijedi smjer naše ekonomske povijesti i održiv je na našem planetu.
I trebamo ga započeti.
Paul Mason, Iz Uvoda knjige "Postkapitalizam"