Pavao Pavličić : Glasnik, vlasnik, hodočasnik

U izvjesnom smislu djelu Pavla Pavličića ne bi trebalo pristupati izvan konteksta, a kontekst je više od četiri desetljeća sustavnog književnog rada započetog zbirkom kratkih proza "Lađa od vode“ iz 1972. godine. Ozbiljna kritika, autarkična u svom dijakronijskom pristupu tekstu, ionako ne bi imala izbora. "Glasnik, vlasnik, hodočasnik“ premrežen je fantastičnim elementima pomiješanima s kritičkim refleksijama o društvenoj stvarnosti i metakomentarima o prirodi umjetnosti i statusu Teksta što ga čini svojevrsnim nastavkom priče koju autor, uz manje ili veće varijacije, pripovijeda već 40 godina. Ignorirati to bilo bi u najmanju ruku nepristojno.

Pa ipak, autori neozbiljnih kritika ne mogu se oteti dojmu da bi posezanje za takvim kritičkim pristupom u ovom slučaju značilo zatvaranje očiju pred nekim problemima koji izranjaju iz teksta. Svi ti problemi rezultat su činjenice da se Pavličiću sve manje i manje da zamarati se tekstom. Nije to nit' neobična nit' neznana pojava u svijetu umjetnosti, a učestalo se javlja u onom momentu kad snaga imena i brižljivo građena, višedesetljetna reputacija postanu garantno pismo nakon kojega ni jedan urednik ne posveti rukopisu više od dvanaest sekundi. Rukopis će se, na račun starih zasluga, ionako prodati sam – jel' komisiji Ministarstva kulture il' čitateljima, zapravo je svejedno.

"Glasnik, vlasnik, hodočasnik“ najprije je izgovor za kritičko i pomalo zajedljivo komentiranje nekih suvremenijih društvenih pojava, a tek onda sve ostalo. U glavnoj ulozi je dvadesetpetogodišnji student povijesti Dinko, rođeni Vukovarac sa stalnim prebivalištem u Danskoj gdje je skupa s roditeljima izbjegao 1991. godine. Dinkov povratak u domovinu i susret s ostacima obiteljske kuće, poglavito s podrumom koji se iz ratnog skloništa prometnuo u skladište heroina, početni su taktovi fabule koja će se do kraja romana prometnuti u svojevrsno fantastično putovanje rutom Istok-Zapad, od Dunava do Vrapča.
Na postajama tog puta, Dinko i njegovi suputnici susretat će raznolike aktere nove hrvatske, uglavnom zagrebačke, stvarnosti.

Naći će se tu militantni vegani, jednako militantne skupine navijača, pseudo-šamani i new ageri, aktivisti svih vrsta (ateisti, vikend revolucionari, eko-fašisti, politički manipulatori) i tek pokoji klasični kriminalac skupa s momcima u plavom. Putujući Hrvatskom sa zavežljajem heroina u ruksaku Dinko će se naći u ulozi duhovnog nasljednika Alberta Fortisa koji je svojedobno bauljao Dalmacijom zapisujući običaje lokalnih divljaka.

Korektiv naivnom, dobrodušnom i pomalo starmalom Dinku, čije djetinje čuđenje nad šarenilom neobičnih praksi i rituala nadmašuje samo nevjerojatna sposobnost izricanja banalnih rečenica pružit će njegova suputnica Ivka, domsko dijete upoznato s većinom maglovitih i strancu nerazumljivih pisanih i nepisanih pravila sistema unutar kojega je provela cijeli svoj život.

Do kraja romana ovo dvoje putnika morat će ukrotiti džunglu na asfaltu, riješiti problem prekograničnog šverca heroina, odgonetnuti tajnu izgubljene slike, donijeti duševni mir Dinkovom stricu i ukrotiti plamen ustreptalih srdaca. Na tom zadatku pomoći će im Ivkina lukavost, Dinkovo znanje karatea i autorove božanske intervencije u liku veselih i smjelih motorista i još pokoje, naoko slučajno postavljene instance.    

Glasnik, vlasnik, hodočasnik Pavličić Pavao

U svemu navedenome nema nikakvih problema. Kad bi se zadržali na okvirnim postavkama na kojima "Glasnik, vlasnik, hodočasnik“ počiva govorili bi o relativno zanimljivom, iako pomalo redundantnom (u kontekstu dosadašnjeg Pavličićevog rada) romanu s kritičkom, donekle tupom, žaokom koji ne dolazi ni blizu najboljih Pavličićevih radova, ali ih mjestimice priziva u sjećanje.

Na probleme nailazimo kad promotrimo metode kojima Pavličić vodi svoje likove od Dunava do Vrapča i nazad. Iako možda i nije najprimjerenije realističkim aršinima premjeravati tekst koji očito konstruira vlastita pravila, a fantastiku i slične postupke koristi kao zgodno, jednostavno i prilično arbitrarno rješenje za većinu nezgoda u kojima se glavni likovi zateknu, problem realističke komponente ne može se tako lako odbaciti. U konačnici, svim metatekstualnim naslagama i kritičko-komentatorskim ambicijama unatoč, lienarna pripovijest koja im stoji u temelju mora imati smisla. Zašto inače imati ikakve likove te njihove povijesti i međusobne interakcije?

Dinko i Ivka, nažalost, nemaju nikakvog smisla tj. okarakterizirani su točno onako kako četrdesetak godina razlike između njih i autora nalaže. Taj je svijet Pavličiću postao preudaljen, a da bi ga mogao uvjerljivo prikazati. Ta diskrepancija između napisanih i analognih im likova iz stvarnoga svijeta može se opravdati već spomenutom motivacijom teksta. Pavličić tekst romana koristi kao katalog suvremenih zala, pišući blokove komentara koje Dinko i Ivka trebaju tek povezati, a nikako smisleno sudjelovati u njima. S takvim likovima teško je nešto konkretno postići, a "natjerati“ čitatelja da ih prati na putu od jednog do drugog komentara gotovo je nemoguće.

Dodatni je problem što se i sami komentari tretiraju s jednakom dozom nonšalancije pa sve skupa nalikuje skici od koje je nekad, jednom, negdje mogao nastati roman. Pridodamo li tome učestala pojašnjavanja i autorefleksivne komentare, izostanak bilo kakvog ritma i dramaturške napetosti, sumnjive motivacije, još sumnjivije racionalizacije i učestale digresije dobit ćemo tekst koji je posrnuo pod vlastitim teretom, konstrukt sastavljen od brojnih šavova od kojih ni jedan nije baš dobro sašiven.

"Glasnik, vlasnik, hodočasnik“ nije dobar roman što samo po sebi i nije neka tragedija. Žalosnije je to što je mogao biti daleko bolji. Mlađi Pavličić, onaj iz doba "Koraljnih vrata“ (da ne idemo još dalje), je znao kako se to radi. Pavličić pred pragom osmog desetljeća života ili je zaboravio ili ga više zaista nije briga.  

Pavao Pavličić

Glasnik, vlasnik, hodočasnik

• Mozaik knjiga 11/2014.
• 302 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789531416887

Kada je imao samo pet godina, a bilo je to 1991. godine, Dinko je bio prisiljen otići iz Vukovara. S roditeljima je završio u Danskoj, a sad tamo i studira. Prvi se put vraća u Vukovar, obilazi ruševine svoje kuće, želi posjetiti baku. U napuštenoj kući na zidu ugleda mjesto na kojemu je visjela slika koja mu je neobično važna i želi je pronaći. No put koji će morati prevaliti da bi sliku našao bit će pun prepreka.