Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Jagna Pogačnik • 26.01.2006.

Polufinale nagrade Jutarnjeg lista – bez žena

Izbor dvanaest naslova koji odlaze dalje, među polufinaliste za ovogodišnju, šestu po redu nagradu Jutarnjeg lista, na neki je način, kao i do sada, čak i najzanimljiviji dio cijele utrke. Zadaća žirija je pedesetak naslova, dakle cjelokupnu godišnju domaću proznu produkciju, smanjiti na otprilike četvrtinu i tek je nakon toga jasno kako stoje stvari, tko uopće ima šanse, a tko - kako to konstatiramo svake godine - neumoljivom logikom zadanog broja ispada, iako bi, da je limit veći samo za jedan, vjerojatno bio tu, među najboljima.

Skupina od dvanaest autora i njihovih naslova, također, više nije nepregledna šuma romana i zbirki priča, sada je to vrlo jasan uzorak koji je po mnogo čemu indikativan, ne samo za godišnju produkciju, već i za ukus ovoga žirija.

Ako je potrebno cijelu stvar začiniti malom indiskretnošću o radu samoga žirija - a godine iza nas pokazale su kako je to često mnogima zanimljivije od same biti stvari zbog koje se žiri i sastaje - onda se može reći kako je prvi krug prošao bez mnogo razilaženja u stavovima i ocjenama, te kako je izbor upravo ovih dvanaest najboljih za većinu bio prilično očekivan. Sporan je bio eventualno jedan do dva ispala/ušla naslova koji su podijelili “biračko tijelo”, ali je čak i u tim slučajevima sve prošlo “mirno i bez borbe”.

Dakle, dvanaest naslova koji sada više nisu tajna po mome su osobnom sudu vrlo ozbiljan pregled jedne prozne sezone koja nije donijela mnogo potresa i velikih iznenađenja bilo kojeg predznaka, ali je u svakom slučaju obogatila domaću proznu produkciju s nekoliko vrlo kvalitetnih i važnih naslova čiji je domet mnogo veći od pregleda jedne sezone. Iako već jedno vrijeme razgovaramo o prevlasti romana nad zbirkama priča, zanimljivo je kako se, iako su brojčano doista lošije stajale, među dvanaest odabranih naslova priče drže više nego dobro.

Četvrtina najboljih, naime, odnosno tri naslova rezultat su kratkopričačke prakse - više puta hvaljena druga knjiga Romana Simića “U što se zaljubljujemo”, prvijenac mladog germanista Svjetlana Vidulića “Muke Mikuline” koji je u međuvremenu doživio i kazališnu varijantu jedne od priča iz zbirke, te topla “bodulska” kratka proza Senka Karuze “Vodič po otoku”. Vidulićev je “slučaj” zanimljiv iz još jednog razloga, naime među polufinalistima on je jedini debitant, iako bismo toga autora koji se već dugo godina pojavljuje po stručnoj i književnoj periodici teško mogli baš takvim percipirati.

No, činjenice su činjenice. Teško kako bi ikoga moglo previše začuditi što se među dvanaestoricom izabranih autora nalaze pisci poput Miljenka Jergovića ili Zorana Ferića, obojice već nagrađivanih ovom nagradom, jer je riječ o naslovima koji su tijekom cijele godine figurirali kao važni i kvalitetni, a također je riječ o piscima koji standardno održavaju visoku razinu kvalitete, imaju prepoznatljiv i osebujan stil, te se trenutno nalaze u vrlo zreloj fazi svoje pripovjedačke djelatnosti.

U tome smislu, svakako, ne čudi ni ulazak Marinka Koščeca i njegova romana “To malo pijeska na dlanu”, koji je i do sada, kad je riječ o ovoj nagradi, uvijek kad bi bio u konkurenciji vrlo lako ulazio u polufinalnu, pa i finalnu utrku. O drugim nagradama, od kojih je mnoge i dobivao, da i ne govorimo. Srećom, jedan od najsamozatajnijih i intelektualnijih prozaika, Stanko Andrić, svoju je autobiografsku prozu “Simurg” nadopunio novim završnim poglavljima, nakon što ju je nedovršenu prošle godine dvojezično objavio kod austrijskog nakladnika, pa se i on našao među polufinalistima koji su, kako kažu kriteriji nagrade, objavili prvo izdanje kod hrvatskog nakladnika.

A po tome kriteriju ove je godine među najboljima i roman “Noćno vijeće” uglednog bosanskohercegovačkog pisca Dževada Karahasana, književnika s bogatom i priznatom tuzemnom i inozemnom biografijom. Vremenski, pak, kriteriji, po kojemu u konkurenciju ulaze sva prozna djela objavljena od kraja studenog jedne do kraja studenog druge godine, na ovu su listu, također vrlo očekivano, uvrstili i roman Slobodana Novaka, iako je “Pristajanje” svoj efekt iznenađenja nakon gotovo dva desetljeća autorove apstinencije postiglo još koncem pretprošle godine.

Ugodno iznenađenje članovima žirija svakako je bio i treći i do sada najkompleksniji roman afirmiranog dramskoga pisca Tomislava Zajeca, “Ljudožderi”, kao i “Virusi” Borivoja Radakovića koji se također mogu okarakterizirati spomenutom sintagmom “najkompleksniji do sada”. Jedini prozni naslov koji spada u tzv. ratno pismo, iako tome žanru pristupa s mnogo (tragi)komike i detektirajući apsurd jedne ratne situacije u Bosni, roman je prošlogodišnjeg laureata nagrade Jutarnjeg, “Jebo sad hiljadu dinara” Borisa Dežulovića.

Doista ne bi imalo nikakvog smisla lamentirati ili prognozirati kako će tzv. javnost komentirati ovaj izbor, još manje spominjati tko nije ušao na listu dvanaest; svatko od fanova pojedinih knjiga ili njihovih autora, naime, ionako ima pravo misliti da je to upravo on. No, neke objektivne činjenice koje treba uvažiti govore kako su eventualna iznenađenja ovoga izbora npr. podatak kako dobitnica prošlogodišnje VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, Nura Bazdulj Hubijar, svojim naslovom “Kad je bio juli” nije izborila mjesto u polufinalu ili kako se u istome nije našao višestruko hvaljen i medijski popraćen muški ljubavni roman “Ljubav je sve” Krešimira Pintarića. Osobno smatram kako je doista šteta što je brojka dvanaest bila premalena da se u njoj nađe i vrlo solidan naslov kao što je roman “Duša od krumpira” Rade Jarka.

Romani i zbirke priča koje su se našle u daljoj konkurenciji za nagradu vrlo su žanrovski raznoliki, baš kao što se ne može uspostaviti nikakav čvrsti zajednički nazivnik na koji bi se mogla svesti prošlogodišnja produkcija. Ono što je doista više nego očito i za što ne treba biti književni kritičar kako bi se uvidjelo jest činjenica da među dvanaest polufinalista nema nijedne autorice. “Ženski lobi” žirija Jutarnjeg lista, očito, u nastavku će morati zbiti redove.

Zanimljivo je, dakako, za praćenje samog tijeka nagrade i to što je ova godina definitivno bez jednog ili dva velika favorita, bilo bi čak točnije reći da ih još uvijek doista ima dvanaest.

POLUFINALISTI

1. Stanko Andrić, Simurg, Durieux

2. Boris Dežulović, Jebo sad hiljadu dinara, Europapress holding

3. Zoran Ferić, Djeca Patrasa, Europapress holding

4. Miljenko Jergović, Gloria in excelsis, Europapress holding

5. Dževad Karahasan, Noćno vijeće, Profil

6. Senko Karuza, Vodič po otoku, Naklada MD

7. Marinko Koščec, To malo pijeska na dlanu, Profil

8. Slobodan Novak, Pristajanje, Ljevak

9. Borivoj Radaković, Virusi, Europapress holding

10. Roman Simić, U što se zaljubljujemo, Profil

11. Svjetlan Lacko Vidulić, Muke Mikuline, AGM

12. Tomislav Zajec, Ljudožderi, Profil

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –