Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 09.09.2005.

Projektantski studio Mujo & Haso

Dvaput možda, ili tri puta u životu, ne više od toga, netko me je, neki susjed, prijatelj ili tetak, pozvao da pomognem naliti betonsku ploču na njegovoj obiteljskoj kući ili vikendici, a ja se nisam na vrijeme sakrio i nije mi padala na pamet uvjerljiva isprika pa bih došao sutradan rano ujutro u starim hlačama i poderanim tenisicama na gradilište, a domaćin bi mi još bunovnome gurnuo lopatu u šake. Okupljeni bi se muškarci prvih sat vremena izvanredno zabavljali gledajući me kako ubacujem pijesak u mješalicu. Zapravo, ubacujem je možda ponešto pretjerano reći. Kao Mister Bean mahao bih dugačkom alatkom u neočekivanim smjerovima i rasipao pržinu uokolo, bjesneći zbog uskog okruglog otvora na mješalici, a majstori zidari, veterani s njemačkih visokogradnji, tiho bi se smijuckali i proricali mi strašnu budućnost. Jer, morate razumjeti, u imotskom kraju, gdje se ovo događa, smatra se strašnim hendikepom kada je netko nespretan s lopatom. Tko nije za lopatu, nije ni za ženidbu. Pleme ga prezirno odbacuje kao što će Aboridžini, na primjer, odbaciti mladića koji ne umije kopljem pogoditi koalu.

Onda bi nekako došlo podne, a iz neke bi gostionice u plitkim modrim loncima žene donijele komade pušeće janjetine pa bismo svi oprali ruke i posjedali za stol improviziran od dasaka pod obližnjom murvom. Kao autsajder s beznačajnim socijalnim šansama, ja bih se smjerno smjestio na kraju klupe i uglavnom šutio, a ako bih štogod i kazao, to se u društvu ne bi računalo ozbiljnije nego da se oglasio češljugar na grani iznad naših glava. Mučaljivo bih, dakle, glodao janjeću lopaticu, ispunjen krivnjom da nisam zaslužio svoj obrok, zadivljeno gledajući kako muškarci s čačkalicama u zubima odmjeravaju građevinu na kojoj su upravo nalijevali drugu ili treću betonsku deku i zajedno s vlasnikom autoritativno razgovaraju o rasporedu prostorija u njoj – ondje će biti spavaća soba, do nje još jedna, naprijed kuhinja s blagovaonicom, otraga kupaonica i špajza...

"Čekaj, a di su ti skale?", upita netko znatiželjno.
"Skale?", zgrane se domaćin i u trenutku problijedi od užasa. Vidiš, uopće nije mislio na to. Napravio je kuću na dva kata, a nema stubišta. Na svom kraju stola ja se kratko zacerekam zamišljajući ga kako se uz fasadu, po ukrasnom bršljanu, vere u spavaonicu i sve se glave u času okrenu prema meni. Prekaljeni me gastarbajteri strogo pogledaju. Tko je meni, bijedniku, dozvolio da se smijem? Da možda ja ne mislim da je ovo neka zezancija? U mrtvoj tišini sada svi pola minute po prilici gledamo nesretnu kuću. Ja bih nešto rekao, ali se ne usudim. U to najiskusniji majstor uzme plosnatu zidarsku olovku iza uha i raširi pred sobom masan papir u koji su to jutro u dućanu mješovite robe zamotali tirolsku.

"Čekaj, ovako ćemo", kaže brzo skicirajući, "ovo je jedna spavaća... ovo druga... kužina i primaća... kupaonica i, evo ga... skale!"
"A špajza?", upita vlasnik kuće plaho.
"E, kume, poseri ga, ne more. Ili špajza ili skale, odluči se."
"A, čekaj, da provamo banj stavit na ovu stranu, a kužinu...", umiješa se netko i tu se, najprije na papiru od tirolske, a kasnije na papirnatoj vrećici iz koje su istresli breskve, zametne živahna društvena igra, kao malo složeniji križić-kružić. Spavaće sobe šetaju sa sjevera na jug, kuhinja ide malo istočno, malo zapadno, a kupaonica panično trči po čitavom unutrašnjem obodu kuće. Građevinski se kon-zilij napokon usuglasi s rješenjem u kojemu se neočekivano našlo mjesto i za stubište i za smočnicu, samo što dimnjak prolazi točno po sredini dječje sobe, a u kupaonicu se ulazi preko balkona...

Vjerujte mi, ne pretjerujem, vidio sam bezbroj ovakvih kuća. Vidjeli ste ih, naposljetku, i vi, barem u novinama. Ono košmarno ilegalno naselje kuća za odmor u Viru pokraj Zadra, onaj graditeljski karcinom koji vlast godinama malodušno gleda kako se širi golom kamenom nizinom ispod Velebita i nema ga hrabrosti ukloniti - za čitavo mjesto ja bih se dao okladiti da nije bilo ozbiljnijeg plana od nekih grubih crteža na škarniclima. Jutarnji je prije nekoliko dana tako donio fotografiju vikendice potpredsjednika Sabora. Ta narančasta strahota izgleda kao da su je ad hoc projektirala dva sezonska radnika iz Vareša poslije četvrte gajbe mlakog Ožujskog. Projektantski studio Mujo & Haso. Čitavo se to čemerno zdanje, od temelja do sljemena, ruga ideji sklada i sustava, reda, lijepog i logičnog, zakonima ljudskim i matematičkim, svemu onom znanju koje je čovječanstvo brižljivo skupljalo posljednjih nekoliko hiljada godina, sva se civilizacija, ukratko, čini uzaludnom kada vidite tu kuću.

Potpredsjednik Sabora vjerojatno je završio nekakav fakultet, ali njegova vikendica nepogrešivo odaje kako prezire obrazovanje. U osnovi, on nije ništa bolji od mojih zemljaka gastarbajtera s četiri razreda pučke. Kada god vidite da je neki osioni diletant, vjerojatno bez jasnog plana, tako nešto sazidao, možete pretpostaviti da čovjek mrzi knjigu. Studij arhitekture za njega je gubitak vremena. Medicina također. Ako slomi nogu, takav netko obično će otići kod nekog šarlatana vidara da mu namjesti kost. U svemu što on radi prepoznat ćete duboku, posvemašnju nepovjerljivost prema kulturi, a kada se nekoliko tisuća takvih nađe na jednom mjestu, dobijete vikendaško naselje bez kanalizacije, gdje se razigrani otomansko-štajerski stil dosjetljivo prožima s korejskom secesijom.

Najljepše u ovome ipak je da su se u Viru, besramno kršeći i građevinske i sanitarne propise, skućili i neki stvarno važni ljudi u ovoj zemlji. Možete jasno vidjeti u kako smo dubokom dreku kada i vlast ljetuje u smradu iz prekrcanih crnih jama. Pritajili su se unutra pa dišu na trsku i mekeću kako nema političke volje da se kuće ruše. Nije zgodno, previše je toga izgrađeno, govore bespomoćno šireći ruke. Iskustva iz naše vrlo bliske prošlosti, međutim, kazuju suprotno. Uvijek bi se našao netko za rušenje, čak i s veseljem bi to napravio, a u Oluji smo se jasno osvjedočili da se ta stvar dade obaviti u malo vremena. Evo, recimo, gradonačelnik Osijeka, ako se ne varam, ima vikendicu u Viru, a on je prije petnaestak godina postrojavao neke hosovce u crnim uniformama koji su vrlo okretno minirali neke srpske kuće. Ljudi danas stoje besposleni. Da ih njihov zapovjednik ponovno zovne, valjda mu ne bi odbili uslugu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –