Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 11.10.2007.

Rade Jarak : Enciklopedija očaja – triptih o nestajanju

Rade Jarak ovjeren u recepciji kao potpisnik dvije zbirke poezije ("Demon u pari kupaonice"; "Vlak za Bangakore"), zbirke priča ("Termiti i druge priče") i tri romana ("Kiša"; "Sol"; "Duša od krumpira"), novim je romanom „Enciklopedija očaja – triptih o nestajanju“ (2006.) koristeći naslov kao komentar već usmjerio čitateljsku pozornost na njegov eksplicitni sadržaj. Detekcija stanja subjekta nameće se u svakoj od tri uokvirene cijeline (Rekvijem za Kataloniju; Neočekivano Venecija; Johnny K.) koje se u nekom širem smislu mogu čitati i kao tri enciklopedijske natuknice u kojima se propituje pojam stvarnosti.

Krećući se od globalnog fenomena kao što je rat, prema usitnjenoj percepciji grada i zadiranja u svijet pojedinca, autor rastvara različite odnose u zajednici (moralne, ljubavne, političke) kao i one unutar umjetnosti (u slikarstvu i književnosti). Brojne su na tome fonu aluzije na literaturu koja postaje poticajem za novi pogled na već ovjereni književni stereotip koji se potom razvija na razini cijeloga ili samo u nekim dijelovima poglavlja. To Jarak čini poprilično mirno, koncentrirano, a svaka od ove tri narativne oaze primarno propituje jedan oblik intimnog raspadanja subjekta, njegovu očajnu potrebu za nestajanjem.

Najkompleksnije je to učinjeno u priči „Neočekivano Venecija“ u kojoj autor uranja u literarna iskustva grada potaknut pričom Dine Buzzatija (a imajući u vidu Brodskog i Matvejevića) kako bi dokumentirao njegove mane, oporost, smrad, njegovu filigransku isprepletenost ulicama, kanalima i mostovima, njegovu simbiozu štakora i čovjeka, njegov odnos prema vodi, mulju i drvenim gredama, njegov aristokratski drugi kat u zgradi koja tone. Iz jedne takve zrcalne perspektive, kroz deset ulančanih mikrocijelina, od Venecije preko Švedske pa opet vlakom prema Italiji, pripovjedač iz pozicije prvoga lica jednine tzv. „hermeneutikom ljuštenja“ (slično čini i Danilo Kiš u „Enciklopediji mrtvih“) razotkriva različite slojeve ovoga prostora, ali i one vezane uz događaje na putovanjima, u ljubavi i tjelesnoj intimi.

Mreža zbivanja u ovom metaforički označenom poglavlju satkana je od opisa veduta grada kojemu nedostaju boje, „grada kamene čipke“, autobiografskog prisjećanja na detalje iz djetinjstva u Dubrovniku, intimnih rečenica u kojima pripovjedač prikazuje svoj odnos sa Šveđankom Shillom, osobnu nesigurnost i nezainteresiranost. Strategija narativnog rastvaranja subjekta kroz detalj, zadiranje u dublje slojeve teksta različitim citatnim relacijama s djelima drugih (Orwell, Auster, Kafka) vezna je nit romana kojom Jarak nastoji propitivati besmisao globalne pripadnosti jednom identitetu. Polazi pri tome od eksplicitno izrečene predodžbe o samome sebi preko uronjenosti u labirint odnosa s drugima (posebice u priči o književnom kritičaru iz New Yorka, „Johnny K.“) sastavljenom od čudnih dogovora, nesusretanja, neprolaznih ulica, izgubljenosti u poznatom prostoru, pa sve do prikaza zajedničkog iskustva rata kao šireg poimanja lokalnog, nacionalnog i regionalnog identiteta.

Jarak se u „Enciklopediji očaja“ predstavio kao autor kojemu je stalo do mnoštva intertekstualnih aluzija, do gomilanja detalja koji će u različitim prostorima doživljavati različite preobrazbe (npr. kamenje u kući bezbojno je, ali „magičnim dodirom vode u njemu žive boje“; prikazi ugođaja vode). Preko linearnosti pisanoga zapisa određuju se zakonitosti u kronološkom životu (npr. traganje za istinom u „Rekvijemu za Kataloniju“) dok istodobnost mnogih odsječaka iz svakodnevlja donosi likovima u romanu pravo na gubitak i patnju.

Međutim, njihov se očaj, praznina, ravnodušnost, odustajanje otkriva isključivo posebnim naratorskim pogledom koji ima snagu preobrazbe da one uvriježene opise življenja postupno pretvari u priču univerzalna značenja i nedovršenih (možda sretnijih!) završetaka.

Toj je kozmopolitskoj perspektivi Jarak pristupio kao imperativu, a takav snažan individualan odabir otvorenosti završne rečenice oblik je prigušenog otpora kojom se pripovjedači u sva tri poglavlja sprječavaju da fatalistički prihvaćaju zlo, jad, usamljenost kao jedini neotuđivi vid iskustva kao onaj „očaj pod kožom, jedva vidljiv, jedva razumljiv.“

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –