Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 06.11.2010.

Rawi Hage : De Nirova igra

Rawi Hage pripada tajanstvenom bratstvu pisaca taksista. Gajto Gazdanov vozio je pariški taksi, Goran Samardžić vozio je beogradski taksi, a Rawi Hage kao taksista je radio u Montrealu. Rođen u Bejrutu 1964., iskusio je građanski rat i vjerske sukobe osamdesetih, emigrirao u New York, a zatim se nastanio u Kanadi. U Montrealu je studirao fotografiju - i taksirao.

No njegov literarni prvijenac, dobitnik međunarodne književne nagrade IMPAC Dublin, ne nosi naslov "De Nirova igra" zbog De Nirove uloge u Scorseseovom "Taksisti". Naslov je ovdje zbog De Nirove uloge u "Lovcu na jelene". Naslovni izraz u Bejrutu ranih osamdesetih odnosio se na ruski rulet. Za klince odrasle u ratnoj zoni "Lovac na jelene" bio je velika inspiracija. Mnogo ih je poginulo igrajući De Nirovu igru. Klinci bi se upucali iz blizine, a starci bi ih onda sahranili kao vojnike poginule na fronti, uz majke koje bi ponosno naricale za svojim, sada društveno priznatim, junacima.

Rawi Hageov pripovjedač, tinejđer s ulica kršćanskog dijela Bejruta, tako je sahranio svog prijatelja Rogera, čija je krv poprskala i kokain na stolu i pomiješala se s kolonjskom vodom na licima dječaka. Ali nije to bila niti jedina niti najvažnija niti najbliskija smrt koja je zadesila Bassama. Bomba sa suprotne strane grada ubila mu je oca. Koju godinu kasnije druga bomba je uletjela u kuću i ubila i majku.

Na sprovodu jedna se žena bacila na otvoreni lijes i zapodjenula razgovor s majkom kazavši joj da je njen sin dobro i da je ovdje; žene su padale u nesvjest "poput talijanskih opernih pjevačica", prizivajući jedna drugu svijesti i polijevajući se ružinom vodicom; debeli svećenik mašući kadionicom hodao je kroz stan, raspršujući tamjan po tinejđerskim posterima polugolih djevojaka i nogometaša...

Pročitavši kasnije Camusova "Stranca" - "Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam." - Bassamu prve rečenice "Stranca" tako dugo neće izlaziti iz glave sve dok ga ne ulovi smijeh. Tada će se sjetiti i majčinog sprovoda, na kojem je on najviše razmišljao o cigareti.

Pokopavši majku, najednom, svi su Bassamovi završili u grobu pod zemljom. I prijatelj koji je igrao ruski rulet, i otac, i majka; "samo je Krist uskrsnuo iz mrtvih, tako se priča". Pod zemljom su završile i tisuće palestinskih izbjeglica iz Sabre i Shatille koje su falangisti pobili uz dopuštenje Izraelaca, i Bassamov najbliži prijatelj koji je tada okrvavio ruke, i jedan falangista kojem se Bassam zbog mučenja vlastoručno osvetio.

Strašna je to količina leševa koja prati Rawi Hageova tinejđerskog pripovjedača. Te sjene su s njim i dok tumara ulicama krščanskog dijela Bejruta, obavljajući sitne krađe, i dok kasnije tumara ulicama Pariza. Bassam je okupan od glave do pete u krvi građanskog rata. U Pariz dolazi u stanju šoka, kao da je bomba upravo sada udarila u kuhinju, kao da mu još uvijek tutnji u ušima i sijeva pred očima. Riječ je o ozbiljnom posttraumatskom stresu zbog kojeg nismo sigurni na što je Bassam spreman. Pratimo ga do odlaska u Kanadu za koju dobiva vizu kao politički progonjena osoba. Ali sa svim tim sjenama, i duhovima koji mu dlačice na vratu drže uspravnima, happyenda vjerojatno neće ni tamo biti.

U polaznoj i završnoj točci relacije Bejrut-Kanada Bassamova priča poklapa se s biografijom Rawi Hagea. Proživjeli su isto razdoblje u Bejrutu i otprilike u isto vrijeme emigrirali iz zemlje. Pritom je zanimljivo koliko je Hageu trebalo dugo vremena da literarizira svoje devetogodišnje iskustvo građanskog rata. Od dolaska u Kanadu pa do objavljivanja "De Nirove igre" prošlo je četrnaest godina (primjerice, Jergović je "Sarajevski Marlboro" napisao praktički reportažno, na licu mjesta).

No sve te godine nisu razvodnile traumatsko iskustvo. Dojam je upravo suprotan. "De Nirova igra" literarni je koncentrat. Poput boce lošeg brandya, ostavljenog na suncu, sjećanja s vremenom kao da su postala čisti alkoholni destilat, tek malo zamućen bojom brandya. U romanu nema politike, historicizma, folklornih stereotipa, moraliziranja, intelektualiziranja - samo žestoki koncentrat odrastanja u Bejrutu osamdesetih godina.

Rawi Hageu, taksisti iz Montreala, nije bilo na pameti uključiti se sa svojim rukopisom u objašnjavanje bejrutskog vjersko-povijesno-političkog kompleksa. "De Nirova igra" vrlo je osobna priča, neupotrebljiva u televizijskim panel diskusijama na temu situacije u Libanonu. Ali zato nije ništa manje dojmljiva.

Po svom frajerskom stavu i urbanom stilu "De Nirova igru" se može usporediti sa "Šumskim duhom" beogradskog taksiste Gorana Samardžića. To je autentična literatura pisaca taksista (pariški taksista Gazdanov ratovao je s Bijelima u ruskom građanskom ratu), mističnog bratstva koje romantično zamišljamo kao noćobdije s ruba društva koji sve vide i sve čuju.

 
Rawi Hage: "De Nirova igra"
Prevela Snježana Husić

Fraktura, 2010.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –