Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 25.03.2014.

Renato Baretić i Petar Filipić : Nema brige za budućnost pričanja priča!

Pričigin

U Splitu se od 18. do 22. ožujka održao osmi po redu Pričigin - festival pričanja priča. O jedinom događanju na koje Splićani ne kasne, već upravo suprotno, dođu i po pola sata ranije da bi uhvatili mjesto, za MVInfo razgovaramo s barba Perom (Petar Filipić, direktor festivala) i strikom Renatom (Renato Baretić, urednik programa), alfom i omegom Pričigina, kormilarima na veselom pričiginskog putovanju.


 
Hladnokrvni šljaker i lijeni neurotik


Marijo Glavaš: Kako biste nekome tko nikada nije čuo za Pričigin pojasnili o čemu se tu radi i kakve veze ima s piciginom?

Renato Baretić: Petero - šestero ljudi dodaje se međusobno pričama na istu temu, trudeći se da pritom izvode što efektnije "bravure", a publika ih pozorno prati, iako to ne mora. To bi bilo to, u najkraćem.

Petar Filipić: Uz to, ima još jedna poveznica. U posljednje vrijeme iz Udruge Picigin javljaju da ih mnogi nazivaju i traže informacije o Pričiginu.


Kako je rođen Pričigin?

RB: Barba Pero je kriv za to, meni takva ludost nikad ne bi sama pala na pamet, ja sam lud na skroz drugu stranu...

PF: U Americi sam jednom sudjelovao na više storytelling festivala. Profesionalci pričaju tuđe priče i dobro zarađuju. U tom njihovom poslu, s moje točke gledišta, bilo je nedovoljno kreacije. Još prije petnaestak godina ispisao sam projekt u kojem pisci pričaju svoje neobjavljene priče, gdje nema čitanja i šalabahtera, a pričanje je ograničeno na sedam do deset minuta. I onda sam sreo Renata...


Ekonomist (čitaj: Petar Filipić) i pisac (čitaj: Renato Baretić) ujedinjeni - to funkcionira?

RB: Već na prvom sastanku, kad mi je izložio ideju takvog festivala, Pero je izgovorio rečenice koje nikad u životu nisam čuo ni od koga drugog: "Za novac ne brini, ja ću ga tražiti i naći. Ti budi softver, ja ću biti hardver". Izgovara ih i danas i, bogme, ne laže.

On je hladnokrvni šljaker, ja sam lijeni neurotik i čini mi se da se skroz dobro upotpunjavamo u ovom projektu. 

PF: Mi smo različiti horoskopski znakovi koji se u podznacima idealno upotpunjuju.

 
Od Altamire do smartphonea


Što ljude privlači pričanju/slušanju priča?

RB: Pa, pretpostavljam da je riječ o jednoj od primarnih karakteristika ljudske naravi. Pripovijedanje, slušanje i raznošenje dobre priče stoji iza svega što je ljudski rod napravio, od Altamire do najnovije aplikacije za smartphone. Na kraju krajeva, u početku bijaše Riječ, zar ne?

PF: Mislim, to ima neke veze s desnom i lijevom stranom mozga, s djetinjstvom, i sa Albertom Einsteinom koji je jednom rekao da ako želiš da ti dijete bude inteligentno, pričaj mu priče. Ako pak želiš da bude i mudro, pričaj mu još priča.

 
Sjeme Pričigina


Koja događanja i koje akcije svojim programom obuhvaća Pričigin?

RB: Imamo uvijek nekoliko stalnih programa i nekoliko termina za kreativno šaranje. U startu smo mislili da će pričati samo pisci, ali odaziv publike i gomila ideja koje su zafrcale sa svih strana nakon uspjeha prvog Pričigina 2007. godine nagnali su nas da prvo produžimo festival s tri na pet dana, a onda i da te dane i večeri popunimo što atraktivnijim programima, temama i gostima. Zadnjih pet-šest godina ustalilo se da festival ima između dvanaest i petnaest potpuno različitih pripovjedačkih događanja u tih pet dana.

PF: Postoji i programska zakonitost, okosnica. Uvijek imamo večeri hrvatskih pisaca, splitskih pisaca i pisaca s prostora bivše nam zajedničke države.

 
Kakav se Split pokazao kao mjesto događanja?

RB: Ponajprije - kao potpuno logičan izbor. Obojica, naime, ovdje i živimo i radimo, bilo bi teško odavde organizirati festival u Novskoj ili Krapini... Potom, Split je idealno mjesto za ovo što mi radimo, jer je riječ o gradu koji živi od ćakule. I, na kraju, Pričigin je pokazao da u Splitu građanskost i gradskost nisu ugušeni, nego samo zaglušeni galamom primitivaca, i izvana i iznutra.

Da sad krenem nabrajati što se sve lijepo, dobro, građansko i civilizirano događa u Splitu kroz cijelu godinu, potpuno nevezano uz Pričigin, ne bih prestao do sutra ujutro. Ali, za to se ne čuje koliko bi trebalo, čak ni u samom gradu. Galama ostrašćenih polutana glasnija je od sveg truda stotina ljudi koji čuvaju ključeve grada u nadi da će ga gradom i održati.     

S Pričiginom ste se okušali i izvan Splita - je li i to pozitivna priča?

PF:  Meni se čini da nije dovoljno pozitivna. Imali smo nekoliko vrlo lijepih i uspjelih gostovanja, od Beograda do Pule i Visa. U Postirama na Braču trajalo je tri godine. Ali sjeme Pričigina nigdje se nije primilo.

RB: Očigledno, ni na jednoj od spomenutih lokacija ne žive po dvojica luđaka koji bi to htjeli i mogli pogurati dalje. A mi nismo putujuća družina, pa da angažiramo menadžera i složimo turneju na kojoj ćemo maznuti ozbiljnu lovu. Sto smo puta već sve rekli svima potencijalno zainteresiranima: i kako žicajući dolazimo do budžeta, i kako mijenjamo hotelske sobe razmaženijim gostima, i kako se snalazimo kad nam - oko tjedan dana uoči festivala - redovito započinje faza pod kodnim nazivom "Otkazivanje u zadnji čas, iako je avionska karta odavno kupljena a soba rezervirana uz  doplatu za bračnog druga"... Međutim, čim im damo taj "know-how", ljudi se prestanu javljati. Ne znam zašto. 

 
Po čemu se Pričigin razlikuje od ostalih srodnih europskih festivala?

RB: Kad mi netko javi da postoji uistinu srodan festival, znat ću odgovoriti.

PF: Godinama smo tražili po Europi srodan festival kako bi zajedno uzeli nešto novaca od EU. U početku se učini evo ih, ali brzo se ustanovi da su pravila Pričigina (autorska priča, bez čitanja i ograničeno vrijeme pričanja, fikcija je poželjna) njima nesavladiva prepreka. Svi bi čitali kako se to radi na književnim manifestacijama.

 
Postoje li u svijetu festivali sličnog koncepta?

RB: Priznajem, nisam se baš ubio od guglanja, ali ništa sa sličnim konceptom na internetu nisam pronašao.

PF: Postoje događanja na kojima se priča, najpoznatiji su festivali lažova, ali njihov se koncept vrti oko prepričavanja stvarnih veselja i najčešće anegdota i viceva.

 
Pričigin u brojevima i biografijama


Što o Pričiginu i proteklih osam izdanja govori statistika?

PF: Najkraće, osam godina, stojedanaest pričalačkih događaja, 340 pričalaca (uglavnom pisci i spisateljice) od čega četrdeset i četiri iz inozemstva, sto i četrdeset djece s vlastitim pričama, oko dvadeset tisuća gledatelja....

 
Baš svake godine Pričigin u Split dovede impresivan broj gostiju. Kako uspijevate zadržati nivo u kvantiteti i u kvaliteti?

RB: Ludost je riječ koju sam već više puta spomenuo u ovom razgovoru. Nemam nijednu prikladniju ni pametniju ideju od još jednog ponavljanja iste riječi.

PF: Prve godine bio je to težak posao. Uvjeravanja, svakome moraš objasniti sve iz početka, brineš da se poslože pričalačke postave članova kojih nisu u zavadi. Teško, ali veselo. Danas je mnogo lakše, svi za Pričigin znaju, u biografijama spominju nastupe na Pričiginu.

 
Jeste li ste zadovoljni s medijskom podrškom koju Pričigin dobiva svih ovih godina?

RB: Ove smo godine daleko zadovoljniji nego ranijih. Prije su nas uglavnom pratili samo splitski mediji, a sad se to ipak malo proširilo i krenulo Dalmatinom uzbrdo, prema metropolitanskim medijima. Vjerojatno zato što nam je među pripovjedačima bio i predsjednik Josipović, ne mogu razaznati nijedan drugi razlog. Slobodna Dalmacija i Radio Split uvijek su bili uz Pričigin, i na tome smo im silno zahvalni. Ove godine, doduše, Slobodna nije popratila našu - svake godine prelijepu - zaključnu večer "Pričigin narodu", gdje ljudi iz publike slobodno pričaju svoje priče o sreći, ali to je u redu i mi smo puni razumijevanja, jer znamo da Slobodna nedjeljom nema ni redovitu kulturnu rubriku, niti onu još redovitiju, "Noćne vijesti".

PF: Da vam kažem, u mom kompjutoru postoji folder Pričigin. U njemu file zvan Press. Ove godine taj file nisam uopće otvorio, nije bilo potrebe bilo koga posebno obavještavati. Ljudi na društvenim mrežama dovoljno rano signaliziraju da počinje Pričigin.


Prepoznaju li Grad, Županija i Država značaj Pričigina?

RB: Ako mislite na društveni značaj, onda ne znam prepoznaju li, ali vidim da ga naslućuju negdje na dalekom rubu obzora. Mi smo im se približili koliko smo god mogli, sad ćemo vidjeti vide li nas imalo oštrije.

PF: Možda je Renato prekritičan. Od prvog dana imamo (ne samo) financijsku podršku Grada Splita bez koje bi teško bilo organizirati ovakav festival. Slično je i sa Županijom i Ministarstvom kulture, ali u znatno manjem financijskom iznosu. Međutim, ta nam podrška otvara vrata privatnih sponzora što je izuzetno važno jer iz tog izvora stiže dvije trećine potrebnih sredstava.

 
Tko to može platiti

 
Pričigin je festival sreće i smijeha, no nailazite li na poteškoće u organizaciji?

RB: Naravno, ali već smo dovoljno stari mačci da svaku poteškoću pri pripremi festivala, sasvim legalnim sredstvima i metodama, riješimo u roku od najviše 48 sati.

PF: Naravno da problema ima. Međutim, pričiginska publika je prekrasna i svaki problem pretvara u veselje.

 
Festival traje pet dana i donese toliku količinu pozitivne energije u grad pod Marjanom da ga se iščekuje i o njemu priča i u ostalih 360 dana u godini. Kako organizatori provode tih ostalih 360 dana?

RB: Barba Pero redovito radi svoj profesorski posao, a ja uredno tražim svoj novi redoviti posao. Sve normalno i uobičajeno.


Rađa li Pričigin tijekom trajanja festivala neke svoje, nove priče?

PF: Rađa, ali nijedna od dosadašnjih nije za javnost.


Možete li izdvojiti neke od za vas najljepših trenutaka koje je donio Pričigin?

RB:  Gomila ih je, stvarno nemam hrabrosti išta izdvojiti, a da neki ne propustim. Pogledajte našu web-stranicu ili FB-profil, tamo su galerije fotografija naše publike za vrijeme programa: svaka od tih fotki meni je zapis o nekom od najljepših pričiginskih trenutaka.

PF: Slažem se s Renatom. Najljepši trenuci su podijeliti veselje s publikom. Kako se kaže: "Tko to može platiti!"


Jeste li ste dosad imali situaciju u kojoj ste morali na gosta primijeniti sankcije u skladu s čuvenim pričiginskim pravilom o "5 minuta priče"?

RB:  Jesmo, ali moram pritom napomenuti tri bitna detalja. Prvi: "pravilo pet minuta" vrijedi samo na završnoj večeri, kad se priča o sreći; prethodnih večeri jedan pripovjedač smije pričati i do 10 minuta, što samo rijetki iskoriste. Drugi detalj: na "Pričama o sreći" uvijek se pojavi jedna gospođa koja u kavani hotela "Bellevue" recitira svoje nejake stihove koji nikad nemaju baš previše veze sa srećom, i svaki put oduži preko mjere da ja moram lupati hvataljkom o limenu kanticu za led, najmanje triput prije no što je ušutkam. Treći detalj: da ta gospođa izostane, da izostane zvonjava te kantice usred njene recitacije, "Priče o sreći" ne bi bile to što jesu i svi bismo se zabrinuli i svi bismo se zapitali "da joj se nije šta dogodilo, majko mila?".   

PF: Istina, događalo se da pojedinci ili pojedinke produže više od dozvoljenog. Ali, rijetko, jer imamo već uhodane i vrlo sposobne moderatore (Lokotar, Vodopija, Boko...) koji znaju naći način da priču skrate tako da se nikada nije iz publike čulo negodovanje.

 
Budućnost na kruzeru

 
Pričigin je izrastao u pravi splitski brand, u (kako je to popularno reći) tradicionalno događanje. Namjeravate li održavati tradiciju?

RB: Da, nas dvojica još barem dvije godine, do desetog Pričigina. A dotad planiramo u cijelu priču polako uvući najmanje dvoje mladih ljudi, koji će od 2017. preuzeti stvar u svoje ruke.   

PF: Godine 2016. Renato i ja idemo na kružno putovanje. Tako da nagradimo sami sebe. Naravno, s našim novcima. Zašto na kruzer? Ivica Ivanišević je jednom rekao da smo u prethodnom životu Renato i ja sigurno bili animatori na nekom kruzeru koji je iz putovanja u putovanje bivao sve veći i veći.


Da sad krećete ispočetka, biste li sve ponovili?

RB: Ne baš sve. Recimo, ja ne bih htio da se ikad ponovi večer iz 2009., kad su - tada još uspješni - poduzetnici pričali na temu "Di san falija", a jedan od pripovjedača bio Željko Kerum. Te sam večeri, malo pred ponoć, na pustim Prokurativama vrištao sve psovke koje su mi pale na pamet, toliko glasno da mi i danas odjekuju u glavi.

PF: Kako je festival rastao tako su se stjecala iskustva, širio se horizont ideja, nešto što je na početku bio problem to danas više nije, uglavnom, prošli smo razvojni put koji je u konačnici donio dobar rezultat. Naravno, bilo je aktivnosti koje ne bi ponovili ako bi imali današnju pamet. Ali, linearna uzlaznost postoji samo u teoriji. Društvene aktivnosti uvijek osciliraju. Važno je da u igri s nenultom sumom kakav je Pričigin uvijek ima više onih koji dobivaju od onih koji gube. Ako se tako promatra ja ne bih ništa promijenio.


Koja je vaša želja za budućnost Pričigina?

RB: Da ga oprezno i nježno predamo u ruke mlađim luđacima koji razumiju kolika je njegova vrijednost i važnost za preživjele civilizirane Splićane i građane ostatka Hrvatske.

PF: U mojoj je prirodi inovacija bazični sastojak. Uvijek sam nešto pokretao, i odlazio dalje u nove radne pobjede. Toplo se nadam da će se ostvariti ovo što je Renato kazao.

 
Koja je budućnost pričanja priča?

RB: Priča je tvar od koje je napravljen ljudski krvotok i tu nitko ništa nikad neće moći promijeniti. Čak i kad na svijetu ponestane luđaka koji organiziraju festivale pričanja, usmena će priča opstati kao temelj svake kreativnosti.   

PF: Ma vidite, ja sam profesor koji stalno izlazi pred studente i nešto im priča. Bez obzira na napredak tehnologija živa riječ je nezamjenjiva. Ma koliko se trudio biti znanstven i stručan, uvijek je tu neka rečenica kojom razveseliš ozbiljan tekst. A studenti slušaju. Ðaci slušaju. Djeca u vrtićima slušaju. Ljudi na Pričiginu slušaju. Nema brige za budućnost pričanja priča!


Fotografija: Siniša Sunara

– Pričigin treba pomoć - donirajmo! –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –