Žrtva za Europu

Održava se
01.01.1901.

Ona mobilnija, poduzetnija i danas vladajuća Hrvatska skidala je sa špala stoljetnu nacionalnu frustraciju Europom i čestitala sebi samoj što je ušla u posljednji krug čistilišta spore i produžene tranzicije.

Tog istog dana, međutim, bilo je onih čija srca i nisu bila puna europejske gordosti, nego prije teške, gubitničke gorčine. Neki među njima te su se nedjelje i ponedjeljka razmiljeli većim našim gradovima i ustrajni poput Jehovinih svjedoka nutkali prolaznicima papir s peticijom. Tom peticijom potpisnici su pružali podršku Josipu Joviću, novinaru koji je objavio identitet haaškog svjedoka Stipe Mesića i sad mu zbog toga prijeti globa ili čak zatvor. Ista ona Carla Del Ponte koja je neočekivano galantno odriješila uske uzlove kojima su dugo bile svezane hrvatske nacionalne ambicije, dakle ista ta Carla koja najednom za Hrvate više nije zlopogleđa, oštrokondža i špija, poslala je za imotsko-splitskim novinarom uhidbeni nalog koji će ga vjerojatno učiniti žrtvovanim pijunom nove političke alijanse. A Hrvatska je dobila novi na svojoj dugoj listi tragikomičnih paradoksa: bivši Šuvarov kadar, partijski sekretar i sivi forumski novinar postao je martir "arvacke" stvari, nova ikona nacionalne desnice, novi živac kamen otpora protiv masonskih i komunjarskih zavojevača. Hrvatska je, čudno, zemlja u kojoj se nikad ne smije reći "nikad" i "uvijek", ali da ste prije dvadeset godina nekom sa zrnom razbora rekli da će politički pravovjernik u odijelu od listera Josip Jović za dva desetljeća biti heroj vo-jujućeg nacionalizma i politički martir, vjerojatno bi vam rekao da ste skrenuli s pameti.

Ljude poput Josipa Jovića u ovoj zemlji obično zovu konvertitima i prilivodama. To zapravo nije točno. Osobe poput njega (a mnogo ih je) zapravo slijede jednu čvrstu konstantu. U ovim i onim vremenima, u bivšim i prekobivšim režimima, Jović i duga, njemu slična lista ljubitelja sira i vrhnja uvijek je slijedila jednu te istu tanku crvenu liniju. Uvijek su bili za rulju, a protiv pojedinca, za kolektivne fantazme, a protiv razborite skepse, za zastave a protiv zakona, za trijumfalnu gordost, a ne za samoću samoispitivanja. Poput mnogih komunista iz malih sredina, Josip Jović je buđenje hrvatstva 1990. osjetio kao priliku da se vrati iz stanja odnarođenosti natrag u maternicu očinske gomile. Bez imalo krzmanja postao je hrvatski osviješten partijac, pa potom samo hrvatski osviješten i na kraju tuđmanist. Slamao je štrajk u Slobodnoj Dalmaciji, utro put Kutli da u nju uđe, postao za njegova doba glavni urednik.

Izletio je s te stolice zbog jedne fikcionalizirane priče o braniteljima koji u birtiji zdvajaju nad nepravdom i tajkunima. Kutle se u tom komadu semižurnalizma prepoznao i otjerao Jovića iz velike uredničke sobe, polažući prvu ciglicu u mitski status hrvatskog šovenskog puritanca. Istina - Jović je postao mini martirom, takao se "grijeha struktura", ali ni tada, ni nikad poslije, ni on ni njegovi istomišljenici nisu shvatili da je cijeli prljavi pretvorbeni kotac naprosto bio neumitno posljedica ideoloških premisa i političke prakse tuđmanizma. Jović je tako postao minijaturnija desničarska verzija Ðilasa: ideološki fanatik u zgužvanom odijelu koji se zdvaja nad devijacijama sustava koji je u srži sam proizveo. S tim imidžom desničarskog kvekera Jović je opet izvađen iz rukava u sam suton tuđmanizma, kad je trebalo demontirati kutleraj i "arvackoj" orijentaciji dati pravovjerje i krepost.

Kao takav, Jović je opet postao urednik, potpisao dvije najjezovitije godine u historiji splitskog dnevnika, u kolumnama hvalio Francetića i ružio "pedere". Slično kao Aralica književnost, novinarstvo je pretvorio u operativnu depadansu obavještajnog podzemlja. Na zadnji dan predsjedničke kampanje napucao je preko prve strane kako je Stipe Mesić u zamjenu za putovnicu osamdesetih godina "informirao" udbaše o ovom i onom, pri čemu je propustio spomenuti da Mesić u to doba nije imao pasoš, a da je sam Jović u navlas isto vrijeme useljavao u kadrovski stan, predsjedao partijskim ogrankom i pisao šuvarovski nadahnute uvodnike. U takvom deliriju Jović je, među ostalim, poobjavljivao i metre dosadnih transkripata haaških svjedočenja, što bi ga u konačnici moglo stajati slobode ili paprenih para.

Ironija je da će Josip Jović nakon svega neslavnog što je napisao i učinio nagrabusiti nepravično. Niti je Mesićev identitet objavio prvi, niti je on u to doba za ikog bio tajna, niti se Mesiću zbog tih transkripata moglo dogoditi išta više nego one neugodnosti što ih je ionako prošao. Da je Josip Jović isto ovako objavio svjedočenje kakvog penzionera s Blatina ili pakračkog očevidca, bio bih prvi za to da ga se baci u najdublju tamnicu, ali nekako je teško prodati priču o tome da svjedočenje predsjednika države nije od interesa informiranja javnosti. Haaška družina neozbiljno je i selektivno popiknula svoje najzvučnije protivnike, zaigrala se kolonijalne bahatosti i na taj način jednu bezličnu komitetsku individuu pretvorila upravo u ono što "drugoj Hrvatskoj" treba: svježu martirsku figuru namjesto pomalo potrošena zadarskog vojničine.

Apsurd je da se Josip Jović u sva ta dva desetljeća ni za zarez nije promijenio. Kako su mu onda obrazac kulturne vrsnosti bili partizanski recitali, tako su mu danas oni nabožni. U kolumnama se iščuđavao zašto nekom smeta što vladaru zahvalni kipar na trgu postavlja njegov nadnaravni kip, kao što bi se zbog iste stvari iščuđavao i pedesetih godina. Kultura, civilizacija, pa čak i grad kao takav nisu okrznuli druga sekretara ni koliko kiša i vjetar okrznu bukvu. U tom ozlojeđenom, junećem tvrdoglavljenju upao je sam u vlastitu klopku i postao laka figura u političkoj partiji koja ga nadilazi. Za mnoge od nas koji smo ga trpjeli, Jović je ostao personifikacija tvrdoglave, mukle, mitomanske Hrvatske koja se opire svakom civiliziranju. Sad nam je taj isti Jović priredio neslanu šalu: natjerao nas je da ga moramo – braniti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )