Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 19.06.2012.

Slobodan Šijan : Kino Tom - Antonio G. Lauer
Održava se
01.01.1901.

Tamo negdje početkom sedamdesetih Tomislav Gotovac je u Beogradu tražio snimatelja koji će mu pomoći snimiti „jedan obiteljski film", kako je govorio. Kamerman je trebao snimiti određene kadrove Dorćola, a zatim interijer stana u kojem je Gotovac živio s tadašnjom djevojkom. Redateljska uputa je bila da se treba snimiti on s djevojkom, zatim nekoliko kadrova u krevetu, pa onda odlazak do kupatila, i još nekoliko kadrova. Zadnja uputa je bila: „Stari, ti snimaj i ne prekidaj, šta god da se dešava..."

I kamera je snimala. Gotovac i djevojka su se skinuli, legli u krevet, ljubili i mazili. Kamera je obilazila oko njih, zumirala i švenkala. Kad je pokrivač nogom odmaknut kamerman je primjetio da Gotovac ima erekciju. Djevojka je blago raširila noge, Gotovac je ušao u nju, a kamera je uspjela uhvatiti penetraciju: svjetlost se upisala na negativ filma koji se u Gotovčevoj filmografiji navodi kao „Obiteljski film II" (1973.).

Snimatelj ovog malog ali u ono doba opasnog „privatnog filma" (naslovom romantično koliko i pametno smještenog u ćudoredni kontekst obiteljskih filmova) bio je Slobodan Šijan, Gotovčev kolega s beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju.

Šijan je tada tek trebao snimiti, ovaj puta kao redatelj, „Ko to tamo peva" i „Maratonce", i postati jedan od najpopularnijih i najcjenjenijih autora jugoslavenskog filma. Tek je trebao napisati brošure i knjige o Johnu Fordu, Richardu Fleischeru, i Richardu Sarafianu. Sve je to još uvijek bilo pred njim, uključujući i posthumnu biografiju Tomislava Gotovca „Kino Tom - Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda". Ta je izvanredna biografija Šijanu na neki način bila preodređena. Godinama ga je strpljivo čekala u dubini vremena. Jer kao Gotovčev prijatelj, suradnik, i snimatelj njegova najosobnijeg filma, Šijan je ne samo jedan od najpozvanijih, nego i najintimnijih poznavatelja legendarnog zagrebačkog i beogradskog nekonvencionalnog filmaša i konceptualnog umjetnika.

Za Gotovca je Šijan prvi puta čuo u Kino-klubu „Beograd", gdje je predavač, najvjerojatnije redatelj i montažer Mihailo Ilić, „sa dozom fanatizma" izjavio kako je najbolji jugoslavenski film „Prije podne jednog fauna" (1963.) Tomislava Gotovca i Vladimira Peteka, ali da taj film više ne postoji. Autori su se naime posvađali i uništili film, baš poput majki iz Brechtova „Kavkaskog kruga kredom". Mlade polaznike tečaja opčinila je ova priča o genijalnosti i destruktivnosti, a Šijan će biti i opčinjeniji kada i vidi „Prije podne jednog fauna" koji, pokazalo se, nasreću ipak nije nestao u divljoj svađi koautora.    

Gledajući danas „Poslije podne jednog fauna" Šijan pedantno pokušava rekonstruirati ideju, povijest, i nekoliko verzija filma, posebno ističući zvuk filma. Za soundtrack je Gotovac koristio „Živjeti svoj život" Jean-Luc Godarda u prvom dijelu i „Put u budućnost" Georgea Pala u trećem dijelu. Suprostavljanjem zvuka, zaključuje Šijan, iz novovalnog filma zvuku iz hollywoodskog filma, Tom već tada uspostavlja vrijednosno izjednačavanje „umjetničkog" i „komercijalnog" filma, dihotomiju, ili „jedinstvo suprotnosti", koje će obilježiti čitav njegov opus.

No tu ne staje Šijanova analiza. Proširujući svoju interpretaciju u nju uvodi Morloke iz „Puta u budućnost", čudovišne ljudoždere iz podzemlja koji na površini zemlje za hranu uzgajaju golišave, plavokose mladiće i djevojke. Šijan zaključuje da je Tom „sigurno bio fasciniran" pojavom imena ovog plemena u jednom hollywoodskom filmu, pošto je njegov otac bio rodom iz dalmatinske Zagore, čije je stanovništvo mletačka vlast nazivala Morlacima i opisivala ih kao „divlji i nerazumni ljudski soj, lišen čovječnosti i sposoban za svako djelo", na što upućuje još Alberto Fortis u svom „Putu u Dalmaciju" (1774.).

Pećinske Morloke iz filma „Put u budućnost", te dalmatinske Morlake, Šijan u knjizi predstavlja i dvjema izvanredno suprostavljenim fotografijama. Na jednoj su do pasa goli majmunoliki monstrumi sa svijetlećim očima i izblijedljelom kosom, a na drugoj stasiti dalmatinski momci i sramežljive djevojke u svečanim narodnim nošnjama.

Gotovac nikada nije objasnio razloge zbog kojih je u svom filmu upotrijebio zvučni zapis groktanja i urlika Morloka, niti je u tom smislu natuknuo poveznicu između Morloka i Morlaka. No Šijan zaključuje, „usuđujem se da već iznetoj tezi... o uspostavljanju vrednosne jednačine između umetničkog i komercijalnog filma suprostavljanjem zvuka iz novotalasnog filma zvuku iz holivudskog filma, dodam i razloge koji proizlaze iz morlačkog porekla Tomovog oca Ivana i izvesne ironične, ali i tragikomične distance koju je Tom pokušao da uspostavi prema sopstvenom poreklu i negativnim stereotipima o Morlacima koji su se u njegovom životnom iskustvu otelotvorivali u ličnosti oca..."

„Kino Tom" je vrlo ozbiljan rad. Šijan se nije opravdao slavom svog prezimena da bi izbjegao temeljito i detaljno istraživanje Gotovčeve biografije. U slučaju očeve smrti u tramvajskom nesreći - da se zadržimo na „kompleksu" oca - Šijan pedatno navodi da je tramvaj naletio na Ivana Gotovca ispred Palače pravde, gdje je otac bio zbog rješavanja spora oko kućice koju je majka dobila u miraz, a koja je građena bez vode i kanalizacije u blizini Remize, „vjerojatno za zagrebačke tramvajce".

Nakon ovog bizarnog detalja kojim se sve uvezuje u jednu tragikomičnu, paranoidnu strukturu (vozač ZET-a oslobođen je krivnje) Šijan slučaj završava rečenicom kako je svojom smrću Tomov otac, cijeloga života posve nesklon sinovljevom umjetničkom poslanju, „najzad postao deo Tomovog filma": „Setim ga se svaki put kad gledam Pravac i vidim one ljude koji u njemu divlje prelaze tramvajske šine"... I tako Šijan prijatelj i Šijan snimatelj u svojoj knjizi ne bježi niti od mukotrpnog biografskog kopanja, niti od zanimljivih asocijacija, a kao što smo vidjeli na primjeru Morloka-Morlaka, niti od određenog stupnja interpretacijskog delirija.

Ali i onda kada pokazuje sklonost prema najluđim učitavanjima značenja u Gotovčeve filmove Šijanove interpretacije ostaju žilave, nabijene elektricitetom, i svrsishodne kako za tumačenje filmova tako i za ispisivanje Gotovčeve biografije. „Kino Tom" je cjelovita i nadahnuta knjiga o ljubavi (stvaranja), napisana iz ljubavi, od strane onog nevidljivog trećeg iz ljubavi-u-troje „Obiteljskog filma II"... I jedina je šteta što Tom nije poživio da u rukama drži „Kino Tom". No daljina koju je smrt otvorila između dvojice prijatelja čini Šijanovu knjigu, i njen posljedni pozdrav na zagrebačkoj šatri - „Bok, stari!" - još emocionalnijom i potresnijom.

 

Slobodan Šijan: "Kino Tom: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda"

Hrvatski filmski savez : Muzej savremene umetnosti Beograd, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –