Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 02.12.2014.

Stanislava Nikolić Aras : Trebalo bi pisati više, a trčati manje

Stanislava Nikolić Aras (1972., Trogir)  objavljivala je poeziju i kratke priče u časopisima Quorum i Tema. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratke priče. Profesorica je hrvatskog jezika i književnosti. Radi s mladima i u kazalištu, na radionicama kretivnog pisanja. Piše za novine, o kazalištu i književnosti. Voditeljica je umjetničke organizacije Teatro Verrdi te članica udruge Zapis iz Zadra. Direktorica je Festivala Kalibar u Zadru. Instruktorica je yoge, vegetarijanka i majka dvoje djece. Živi u Zadru i Dubrovniku.

Knjiga "Takve se stvari događaju ljudima" (Algoritam, 2014.) njezina je prva zbirka poezije, a uz njezin svestrani aktivizam ujedno i povod ovom razgovoru.

Srđan Sandić: Kičma vaše knjige poezije "Takve se stvari događaju ljudima" kao da je sazdana u nazivu pjesme, u sintagmi "Trnoružičin preludij", a tu je i stih "sto godina je ništa za san o sreći".

Stanislava Nikolić Aras: To je točno, zapravo je radni naslov cijele zbirke bio Trnoružičarenje. Dio pjesama je nastao na motivima čekanja, traženja smisla, traženja nekog rješenja za stanja nemira koji bi trebalo doći izvana. Naravno, u odnosu  parafraze i humora, a  referirajući se na opća mjesta odgoja i društva je veliki broj pjesama i dobio svoj finalni oblik. „U odnosu na nešto" zauzimamo stav. Tako i Trnoružičin preludij, ta mala osuđena na sto godina sna kaže - Ajde dobro, što je to sto godina prema vječnosti.  Što je sto godina čekanja za  stanje mira, zbrinutosti, sreće... odnosno puni život. Tu Trnoružica postaje metafora kompromisa i postaje funkcionalni pripadnik društva.

 
Uz to što ste profesorica, vi ste i glumica, aktivna članica, organizatorica na nezavisnoj sceni Zadra, instruktorica yoge. Kako i gdje se pisanje utkalo, dalo si vrijeme, prostor. Kada pišete?

Profesorica sam hrvatskog jezika i književnosti, glumica nisam, iako se s glumcima družim cijeli život. Organizirala sam neka umjetnička okupljanja, festivale u Zadru, ovo ono, izložbe... u zadnjih 20 godina se toga nakupilo. Vjerojatno ćete se složiti da nezavisna scena, bila kakva bila u jednom trenutku, budući da je ne samo nezavisna nego je i nevidljiva, a sve češće i nekvalitetna, i nije se puno makla s mrtve točke, bez obzira što su neki dali vrhunska ostvarenja u performancu, kazalištu, glazbi itd., ali istina je da niti imamo publiku, niti imamo prostora, niti zapravo imamo scenu. Netko izdvaja neka minimalna sredstva, prema tome nismo nezavisni, pisanje jest nezavisno. Poezija je slobodna, odnosno može biti ako to želiš i umiješ.

Pisanje se nametnulo kao jedini oblik borbe i kreacije i jedino što može dati kakav takav osjećaj užitka. To je intiman, individualan čin. Onoga trenutka kada knjiga izađe ona ima svoj život. Pustiš je kao ribu i to je to, a ovaj društveni angažman nam svima već ide na nos. Previše je tu napora, natezanja, nagovaranja... dugo godina isti ljudi odlučuju što će podržati novčano u kulturi, a što ne i znaju da će za malo novaca dobiti neke sporadične proplamsaje frustriranih umjetnika i to je već degutantno. Barem u Zadru, govorim o Zadru jer tu "scenu" poznajem. Voljela bih da je drugačije i da sve skupa ima smisla. Naravno da ima ponekad smisla i to najviše u povezivanju ljudi, u inspiraciji, sklapanju prijateljstava, ali ipak smo svi mi s kiselim osmijesima na licu, to je činjenica.

Volim recimo Festival europske kratke priče, odnosno što manje znam o organizatorima, sredstvima financiranja i sl. to mi je draže.

A pišem uvijek fragmentarno, rastrzano, najčešće ujutro, sretna sam kad se mogu dugo baviti tekstom, malčice sam hiperaktivna pa zapisujem gdje stignem. Nekada se nemam vremena baviti bilješkama. Nažalost, živimo nesređeno većinu vremena, a zaista ne znam zašto. Trebalo bi pisati više, a trčati manje.

 
Razlika na koju me je uputila jedna vaša pjesma, ona o događaju unutra i događaju izvana. Kako se ta granica uspostavlja, na putu dolaska do što autentičnije životne, pa i književne istine?

Uspostavlja se kroz um, osvještavanje i artikuliranje. Kroz metaforu, kroz čula i kroz puštanje nekoj viziji ili zamišljanju. Kroz igru. Tekst je taj most za igru.


Kako se koegzistira u književnom svijetu u Hrvatskoj, kako vidite "scenu"?

Ja je vidim kao neku jalovu babu. Obični, prosječni ljudi vole čitati lake romane, zabavne, žanrovske. Onda mi mislimo kako su oni "baš neki" jer ne žele čitati "prave" romane, a ne žele ih čitati jer nisu dobri u najvećem broju slučajeva.

Ne znam, uistinu, kakva je scena, a nadam se da neću ni saznati iznutra. Znam koliko je teško izdavačima, piscima, publici, znam koliko ljudi dolazi na književne promocije i znam na koji način mladi ljudi tretiraju knjigu. Npr. dok sam radila u srednjoj školi shvatila sam da smo mi nastavnici književnosti mladima smiješni, onako malo nas gledaju kao neke jadnike. Pitala me jedna novinarka kako motivirati učenike da čitaju, kako ih odgojiti kao čitatelje? Što mislite zašto danas svi žele biti menadžeri i odvjetnici, a ne nastavnici jezika i književnosti? Kada bi na primjer plaća nastavnika bila 40 000 kuna što mislite da li bi djeci imponiralo da čitaju knjige? Ovako kad vide nas mladi naprosto zbroje dva i dva, - Aha čitam k'o budala tu neke romančine od 700 strana iz 19. st. i što dobijem?

Naravno pojednostavljeno ali stvar je društvenih vrijednosti. No, tako je bilo uvijek. Književnost je umjetnost i to je hrana elite duha. Tako sam naprosto odgovarala i učenicima. Čitanje vam može dati više i unaprijediti kvalitetu vašeg života više nego stvari koje možete kupiti. Sad pričam o publici, a ne o sceni, ali to je to. Knjižnice su scena, časopisi također, ali časopisi najčešće ne honoriraju priloge, pa onda ljudi ne šalju radove u časopise, pa su oni sve lošiji. Prije dvadeset i više godina kupovali smo časopise za književnost na uličnim trafikama u svakom gradu i selu, a danas? Što je to uopće časopis za književnost?

Scena nam je jadna. Pisci se svađaju, pišu neke jalove kolumne, romani su im loši. Kompromitiraju se, piju i luduju. Sjećam se da su se nekada kritike i eseji objavljivali u dnevnom tisku, ljudi su to puno više čitali, znalo se što vrijedi, danas se dijele nagrade preko glasanja na internetu kao da je to Eurovizija. Scena nam je smijurija. Profesori na fakultetima nemaju pojma o ulici, bave se uskim svojim područjem i žive zabašureni, veliki broj ljudi koji pišu o književnosti ili se njome bave pojma nemaju o povijesti i teoriji. Onako kupusasto pa "ko voli nek izvoli" dok te ne uhvati na zub neka baba što puši tanke cigarete pa istrese na tebe svoj jal na facebooku itd. Iz šupljeg u prazno.


Kakav je proces nastanka - poroda jedne pjesme, odnosa preuređivanja, režiranja, brisanja. Kako se taj proces razlikuje od procesa stvaranja kratke priče?

Pa ja neke pjesme napišem u dahu i poslije ih ponovnim čitanjem malo izglancam. Neke nastaju od jednog snažnog motiva ili ideje koju želim prikazati, izvući na površinu. Najvažniji trenutak, ona jezgra je kad mi um servira neku misao koju zapišem i ako sam dovoljno vrijedna i pametna da nastavim pisati uvijek nastane tekst. Poslije na tekstu radim dok ne budem zadovoljna. Neke odlične pjesme nisu gotove, nisu zrele, još stoje u nekim folderima i ja ih nazivam materijalom.

Priče, ah, pa malo teže. Priče dosta dugo kuham, znojim se, mozgam. Kad uhvatim ruku pišem brzo i ona onda nastane u dahu. Pa joj se vraćam, mijenjam, uređujem. Pišem priče po nekoliko mjeseci, a i duže. One me malo muče. Idu mi na živce loše priče, ja se onda naljutim, bacim u smeće, kažem - Ne valja to ništa. Meni nije lako napisati dobru priču. Ma nije mi lako napisati nikakvu priču. Mislim, onako izazov je, mijenja te, nešto te tjera da joj se vratiš, pokušaš ponovo. Za ovakve prirode kao što sam ja koje bi sve odmah i sad vraćanje priči je izazov. Priča te pegla dok je pišeš.

Pišem iz raznih uglova dok ne krene, puno ih više završi u košu. Za priče mi je potrebna motivacija i podsjećanje na strukturu, lik, dijalog. Često koristim vježbe s radionica pisanja da bih razgrnula pepeo i dok priča ne postane jasna. Puno više razmišljanja i truda, smirivanja uma je kod proze. Poezija nastaje iz impulsa, kao sviranje. Ili pjevanje. Ponekad pjevušenje.

 
U pjesmama se osjeti i dokumentarnost, a tu su i posvete, "razgovori" s Carverom, Ginsbergom, Murakamijem...

Da, pjesme velikim dijelom i nastaju iz određene atmosfere, inspiracije događajem i vremenom, konkretnim makar se to konkretno odnosilo i na san. Postoji određena objektivnost i uvrnuta percepcija objektivnog svijeta. To je kao neka moja mala privatna borba da pokažem kako se stvari mogu vidjeti, shvatiti i osjetiti na različite načine i da niti jedan ne mora biti pravi. Nema certifikata za ispravnu percepciju, odnosno poezija jest igranje na toj paleti dojmova i smisla i reference.

Tekstove posvećene  piscima koji su mi dragi smatram vrlo intimnima jer onoga trenutka kada neki drugi tekst pokrene tvoje pisanje i kada čin čitanja postane komunikacija i razmjena smatram vrlo vrijednim, bitnim i uzvišenim, na neki način. Obraćati se piscima, jednako kao i obraćati se sebi odnosno određenoj ideji  meni je inspirativno. Neobična je ta osjetljivost na tekst i na um koji štepa u obliku riječi i na pogon teksta. Ja sam donedavno mislila da svi ljudi imaju buran unutrašnji život i da im je lako reći što misle, tek prije nekih desetak godina sam s čuđenjem shvatila da ljudi pojma nemaju o čemu ja pričam kad pričam o nekim svojim fascinacijama pa eto, onda sam se ohrabrila da o tome pišem, prije sam mislila da je to ljudima dosadno jer da svi sto posto razmišljaju o pročitanim knjigama i imaju potrebu artikulirati svoja stanja. No, tome nije tako pa sam se ohrabrila da o svojim iskustvima lirski progovorim.

 
Vaš poetski subjekt pretpostavlja više identiteta, koji vam je najbliži, u ovoj životnoj fazi?

Identitet japanske babe koja se zaljubila.

 
U pjesmi "Intimna" kao da ste objasnili neke od konteksta stvaranja teksta, rekli ste i "to je taj tekst kojeg nema...". Kakav tekst žudite?

Nekad noću sanjam čitave dijaloge koji su tečni, konkretni, puni, jasni i nedvosmisleni. Žudim tekst koji sam sebe ostvaruje sobom. Jasan, discipliniran, jezgrovit, opojan. Ili magičan, onaj koji uspostavlja novu stvarnost bez sumnje i onaj koji ocrtava barem jednu liniju osobnosti , ali jasno i konkretno. Žudim jedan dobar ditiramb.

Stanislava Nikolić Aras

Takve se stvari događaju ljudima

  • Algoritam 09/2014.
  • 88 str., meki uvez
  • ISBN 9789533167879
  • Cijena 79.00 kn

Prva zbirka poezije, i pokoje lirske crtice, Staše Nikolić Aras 'Takve se stvari događaju ljudima', donosi materijal eruptivnog podrijetla, heterogen, ali očito, iz istog uzavrelog grotla.
Osim lirsko-intimnih posveta piscima (Carver, Ginsberg, Murakami, Calvino…), koje se jasno ističu kao zaseban ciklus, u zbirci možemo uočiti još nekoliko sočnih tematskih grozdova.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –