Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 06.01.2008.

Taj London nije pušiona

Na Staru godinu probudila sam se u 6.45 am, bolesna; a sva u ružičastom, u krevetcu na kat. Iznad glave mi je visila roza pudlica od pliša, a sa zida se šeretski nasmiješio plavooki Zack, najnovija tinejdžerska zvjezdica britanskog mjuzikla.      

Biži, biži, dobro je, to sam ipak odrasla ja - u crnoj pidžami - ugodno traumatizirana ružičastom fazom koja je potrajala sve do druge-treće godine faksa dok mi je još mater kupovala spavaćice i posteljinu. Lagano se lociram u vrijeme i prostor: Anina i Lukina dječja soba, Augustus Road, Wimbledon, London. A iznutra, šta bi rekli Smookie, needles and pins, igle i šigurece u grlu.      

Glupo je imat upalu grla na Silvestrovo, a dvostruko je glupo bit bolestan na Silvestrovo u Londonu.  Najgluplje je od svega kad si svjestan da ti to nisu dali virusi, niti hladnoća, nego duvan i alkohol konzumirani u (zlo)duhu božićnih tuluma.        

E stara moja, rekoh sebi pokroviteljski na Staru godinu, nije ti više dvadeset, ohani zeru, donesi novogodišnju odluku, ljudi i to čine, prestani pušit (bar dok grlobolja ne prođe). A London, na kojeg smo naučili, onaj u kojem smo doručkovali jaja i kobasice u pubu koji vonja na pivo i duvan, nestao je. Sad vonja samo na pivo. Ispred pubova se navečer da vidjeti nekolicina unezvijerenih ovisnika kako cupkaju po vlažnom pločniku i iz pete uvlače duše tananih nikotinskih despota.          

Nepušenje u pubovima su startali Irci i, ono, za nevirovat, promet im je porastao za dvadeset posto, pa su Englezi, onako zakleti u boga profita, objeručke prihvatili zdraviji i isplativiji način življenja. Također, objašnjeno mi je, država je odavno izračunala kako joj više funti odnosi zdravstvena skrb, liječenje pušača od posljedica pušenja, negoli što joj  tvornice duhana mogu namrijeti novčića.          

Na naslovnicama svih britanskih novina koncem godine bilo je ubojstvo Benazir Butho, a u Novu su ušli s naslovima o „velikoj pljački vlaka 2008." zbog poskupljenja karata za Undergraund te s vražjom bilancom od točno 999 hitnih intervencija, uglavnom ispumpavanja, u novogodišnjoj noći.           

Englezi i nadalje hodaju po kiši bez kišobrana, žene još uvijek šeću golih i(li) bosih nogu usred zime, vozači, normalno, sjede na desnoj strani (što kod mene u svakom zavoju izaziva krikove užasa), iz jedne špine, baš kao u dobra stara vremena, curi mrzla, a iz druge vrela voda... I doslovno i metaforički: za uštekat se bilo di treba ti adapter.        

Očekivat od nekog tko je u tolikoj mjeri tvrdoglavo svoj (i kad je to krajnje nepraktično) da odbaci nacionalnu valutu zbog EU, ne čini mi se odveć realnim.          

U svakom gradu je najgore prvi put, barem meni, to naprosto treba obavit; slijediti vlastite (ili, još gore, tuđe) imperative - moraš svakako otić tamo, vidit ono, probat, ne propustit. U Londonu, fala bogu, to već neko vrijeme ne moram, pa se mogu (omotana šalom i s kišobranom) uputiti u neku kvartovsku šetnju, spustit se do rijeke i onda dugo hodat uz nju s patkama, labudovima i galebovima, tamo na Putneyu i zamišljat kako stanujem u onom potkrovlju s ovalnim prozorom, budim se u maglovito jutro, uzdahnem pri pogledu na The River Thems i veslače te zapišem rečenicu. Neku, bilo koju, šta sad...         

Tako se uvijek ufilmam kad sam negdje, virnem kroz zastor jednog od mogućih života, koji su, uglavnom, potpuno nemogući.           Dolje uz rijeku postoji i pub pod imenom Duke's Head, u kojem možeš satima sjedit i samo gledat ljude, a da ti ne bude dosadno. Na fasadi Duke's Heada kočoperi se krasopisom ispisano kako je to prvi nepušački pub u tom kraju. S druge strane rijeke je stadion Fulhama, pa je ovdje često puno navijača, ekipa pije pint po pint piva, košnica vrije, a zrak čist, možeš disat - baš neobično.        

Upala grla se u međuvremenu smirila, zahvaljujući nametnutoj samodisciplini i obilnim količinama sirupa za iskašljavanje.          

Znam da će me po povratku u Split zbog ovoga mrzit, ali moram reć da bi sad, nakon što sam vidjela kako to izgleda kad se ne puši na javnim mjestima i kako je to zapravo lipo (ma ni roba ne smrdi), odmah potpisala peticiju protiv pušenja u zatvorenim prostorima. Nedavno su slovenski pisci pisali peticiju upravo protiv ovog zakona i mislim da su falili. Sve je ok dok ti ne dođu doma i ne zabrane ti da pušiš iznad svoje tastature (pa kao iznevjeriš onu popularnu floskulu o piscu i mašini koja se mora dimit). Priznajem, to bi i meni, kampanjskom pušaču, dosta teško palo.           

Zabrinulo me, ipak, kako se u toj novonastaloj situaciji snalaze Del Boy i ekipa. Navodno su  u pubove od donošenja nepušačkog zakona počeli dolaziti i predstavnici middle classa, koji ne piju toliko puno jeftinog piva, ali zato vole fina, skuplja vina. A vole i prezalogajit nešto delikatnije od graha i fish&chipsa.          

Bidni Rodney i Del Boy, pa di će sad oni kad su im se u pubove uvalili ti middleclassiji koji pijuckaju vince i govore ou hau najs vedr, uo jes, indid?! Još nisam stigla provjerit, ali kažu mi da je u Peckhamu još uvijek sve isto, baš kao u Mućkama, samo je zrak nešto rjeđi.          

U svakom slučaju, Rodney i Del Boy mogu tražit azil u Split, odlično bi se uklopili, dok taj zakon o nepušenju u javnim prostorima kod nas ne stupi na snagu. Kafići, konobe, pa i neki restorani mogli bi stavit ključ u bravu - teško da će ona petorica-šestorica iz middle classa, koliko ih u današnjem Splitu ima, spasit stvar.


( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –