Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 29.01.2006.

Što je Jović bez brkova

S jedne strane, Tomićev je roman za kratko vrijeme postao bestseler, a svog autora uveo u kviz-pitanja na “Milijunašu”. S druge strane, smiljevačka burleska bila je i ostala predmetom duboke i trajne kulturalne omraze. “Što je muškarac bez brkova” knjiga je čiji su heroji bili stupovi hrvatskog društva tuđmanističke ere - svećenik, emigrant, vojnik i državotvorni pjesnik.

S tim likovima Tomić se zafrkavao, ali njegovo zafrkavanje bilo je blago i pokroviteljsko. U doba nastanka knjige jedna je mlada i ljevičarska kritičarka oderala Tomićevu knjigu tvrdeći kako je autorov temeljni krimen to što “voli svoje likove”, a te i takve ljude, podrazumijevalo se, doličan demokratski građanin ne bi smio voljeti. Podmećući nam ideološke belzebube mrske epohe kao simpatične i tek malo kvarne ljude, Tomić je, na iritaciju mnogih, pripitomljavao figuru neprijatelja čineći je snošljivom. Držim da je to bila i najveća tajna uspjeha te knjige.

U tome Tomićev roman nije bio iznimka. Svi doista veliki populistički fenomeni hrvatske suvremene kulture postali su ono što jesu jer su širokoj masi publike poput babica pomagali poroditi neku političku traumu. Nastao u neposrednom poraću, Brešanov film “Kako je počeo rat na mom otoku” kroz komediju je pripitomljavao figuru neprijatelja (oficira JNA) i tako stavljao točku na rat. Tribusonov bjelovarski ciklus svoju je popularnost stekao jer je čitateljstvu pomagao da prelomi tabu (jugo)nostalgičnog sjećanja.

Brešanov “Maršal” u pravom je trenutku (1999.) kroz alegorijsku priču o najezdi starih partizana pripremao Hrvate da počine političku transgresiju - u samostalnoj Hrvatskoj komuniste vrate na vlast. Severinin uspjeh krio se u tome što je kroz svoje pjesme konstruirala žensku samosvijest u patrijarhalnom društvu. I Thompsonov uspjeh rezultat je duboke kulturalne i političke traume.

Thompsonova publika - dakle, mlada, desno zadojena generacija - u čavoglavskom je pjevaču pronašla način da svoj ideološki nazor izvede iz rezervata kulturnog stida i spoji s “cool” ikonografijom i buntovnom mitologijom rokerske kulture. U svakom od tih slučajeva jedan kulturni proizvod pojavio se u pravom trenutku i na pravom mjestu, služeći kao terapeutski odušak za šutljivu većinu.

Filmska adaptacija Tomićeva romana u režiji Hrvoja Hribara u trenutku dok ovo čitate vjerojatno se približila brojci od 90 tisuća prodanih ulaznica i postaje svojevrstan socijalni fenomen. Dok je pojavu književnog izvornika pratilo (polu)glasno rogoborenje književne struke i političko brundanje s lijevo-građanskog spektra, Hribarov film i što se toga tiče klizi kao po loju.

Dok su 2000. Tomiću ponajprije spočitavali što ne šiba dovoljno (ili nikako) ozloglašeno dinarsko selo, prigovori koje sada čujemo posve su oprečni. Među rijetkim polemičkim glasovima protiv filma ističu se dva glasa Tomićevih imotskih zemljaka (Milan Ivkošić, Josip Jović). Ovaj drugi u Slobodnoj Dalmaciji film je ocijenio neduhovitim, obrušio se na prikaz dijaspore i Crkve te optužio filmsku kritiku (a najviše autora ovog teksta) što prijateljski popušta autorima filma. Jović me, ukratko, optužio da sam se iz ideoloških i frendovskih razloga ogriješio o svoje strukovno novinarsko polje (što se Joviću - uzgred - ne može ni dogoditi, jer on nema strukovno novinarsko polje).

Hribarovu verziju Tomićeva romana - odmah ću reći - manje volim nego većina mojih kritičarskih kolega, a u ovim istim novinama to sam, Joviću na znanje, i napisao. “Što je muškarac bez brkova” neporecivo je zabavan film, ali me u njemu smetalo i smeta što je dramaturški prekompliciran, što redatelj ne pokazuje stvarni interes za glavne likove i što mu je važnija dosjetljiva scena nego cjelina. Ne mislim da moj sud mora biti pravorijek, niti da ikog treba odvratiti od odlaska u kino: ljudi se dijele na klasiciste i maniriste, a ja naprosto spadam u one prve.

Ali, ako mi se Hribarov film i nije baš jako svidio, to još uvijek ne znači da me on kao društveni fenomen ne intrigira. Kako nas uči povijest sličnih slučajeva, iznimna popularnost nekog kulturnog dobra uvijek je simptom nečeg mnogo krupnijeg. Jović i njemu slični pokušavaju fenomen “muškarca…” objasniti najplićom teorijom zavjere, dakle kao posljedicu kritičarske ujdurme i barnumovske reklame. To objašnjenje, nažalost, vrlo je jeftino i sasvim na razini domazetovskih teorija o “centrima moći” i “zavjeri svjetskog poretka”. Popularnost Hribarova filmskog hita mora imati i svoje druge, skrivene razloge, a ti se razlozi, držim, kriju u onom što se s Hrvatskom događalo od 2000.

U vrijeme izlaska Tomićeva romana kulturnija Hrvatska svoju je zemlju još uvijek doživljavala kao zemlju kojoj se primitivizam devedesetih dogodio slučajno. Sva bruka Tuđmanove ere doživljavala se kao časovito iskliznuće ili strano tijelo, a unatoč toj ružnoj cisti, Hrvati su Hrvatsku još uvijek poimali sličnom Markovu trgu: dakle, kao lijepu, pravokutnu i pravilnu mitteleuropsku republiku.

Od 2000. na ovamo te su iluzije nestale. Otkrili smo da Balkan nije iz Hrvatske otišao s Jugoslavijom, niti desnilo i primitivizam s Tuđmanom i Šuškom. Otkrili smo da su nam razne političke opcije vraški slično kvarne, a da društveni defekti preživljavaju vlade i režime. Posljednjih pet godina Hrvati prvi put u povijesti o sebi nemaju iluzija, a u kulturalnom smislu to je proizvelo zazor i gnušanje spram “našeg čoika” i svega “našeg”.

S takvim samoprijezirom teško je dugo živjeti - stoga je Hrvatima Hribarov “muškarac” trebao. Između 2000. kad se pojavio književni izvornik i danas prošli smo dugi put tijekom kojeg smo shvatili da smo mi svi manje ili više Smiljevo. Taj put spoznaje bio je dug i neugodan - ali sada, kad smo došli do njegova kraja, ta spoznaja više ne izaziva ukočeni, kruti bijes, nego terapeutski smijeh. Terapijski agens koji je iznudio taj smijeh bio je upravo Hribarov film, i to je jamačno tajna njegove masovne gledanosti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –