Traži se lice s naslovnice
Sjedile smo četiri godine u trećoj klupi, srednji red, Marženka i ja. Nekad nas je razrednica, zbog brbljanja, znala razmjestiti- ne znam zašto, ali na kraju bih uvijek ja, a ne ona, završila vizavi katedre. Kako god bilo, Marženka i ja smo iznalazile načine da se opet nađemo u zajedničkoj klupi, pa smo u toj klupi, u neku ruku i ostale do dana današnjeg, prošavši usput zajedno, štono bi se reklo, «bunu i bunicu».
Ostale prijatelje i kolege iz moje gimnazijske generacije i razreda ne viđam gotovo nikad, kao da su u zemlju propali, a većina ih je, znam, u istom gradu. Ekipa iz Gornje i Donje štrade s kojom sam išla u osnovnu školu odavno je promijenila adresu, rijetko čujem i za njih, sretnemo se koji put ljeti i uvijek netko ima novo dite. Nije puno drugačija situacija ni s društvom s faksa, pa se često u stilu evergrina zapitam: «Prijatelji stari gdje ste?» Nema vas na koncertima, nema vas u kafićima, u kinu, na plaži, u šoping centrima, na Marmontovoj, nema vas na dječjim rođendanima, u parkovima; na televiziji ni u novinama ništa ne govore o tome gdje su ljudi koji su mi nekad bili jako važni i koji su tako gusto, šareno i bogato nastanjivali moj protekli život.
Jedini znanci iz tog vremena za koje često čujem su, da prostite, oni iz kriminalnog miljea. Svako malo naletim na neku poznatu facu koja puni stranice tabloida i crne kronike u novinama. Prije izvjesnog vremena raspisalo se i staro i mlado o slučaju izvjesnog Marinka ( nazovimo ga tako) koji je netragom nestao skupa s djevojkom, pa su prevrnuli i nebo i zemlju da ih nađu, a oni se lijepo zaigrali u Sloveniji, pobjegavši od nekih njegovih mutnih poslova s automobilima. I tu ti ja prepoznam Marinka iz A razreda, koji je, eto preko noći postao, uz legendarnog Veljka Rogošića, najpoznatiji učenik koji je ikad pohađao lukšićku osmoljetku.
Nešto prije toga, raspisalo se i staro i mlado o slučaju bibinjskih Bonnie i Clayda, onih što su opljačkali banku, pa se predali policiji zbog njene trudnoće. I tu ti ja opet, iskreno zgranuta, kao Clayda prepoznam dotičnog Zlatka koji je jednom mene i moje studentsko društvo, dok smo čekali paket od doma, na zadarskom kolodvoru, počastio pizzom. Tada smo, a izgledao je kao netko koga nije mudro odbiti, sjeli za njegov stol i pojeli tu pizzu, ćakulajući do kasno u noć o nekim sasvim običnim temama, a budući razbojnik Zlatko je u veselom raspoloženju ponavljao: «Ovi su nike legende!» Ali je u legendu ipak ušao on. A nekidan, zove mene Marženka: «Stara, ono je ipak onaj 'naš' Erik!», aludirajući na najpoznatijeg Romea kojega su hrvatski zatvori ikad vidjeli.
Prije nekoliko godina, u jednom splitskom kafiću, našem je stolu prišao vitovijasti plavokosi mladić s lepršavim šalom oko vrata, predstavivši se kao vrhunski frizer Erik. Kako god, nama je te večeri bilo dosadno, a ni njega se baš nije bilo lako riješiti, pa smo ga vuckale okolo po gradu za sobom; na kraju nam je užicao piće, upad u disko i još nekakvu sitnu lovu. Iscmakao nas i nestao u nepoznatom pravcu. Vjerojatno ga nikad više ne bi čule ni vidjele da svojim zločinom, a kasnije i zatvorskim ljubavnim aferama nije postao tako jako popularan.
Ne treba puno truda da bi postao lice s naslovnice, pa ima toliko prevaranata, ubojica i razbojnika koji su puno veće čunke od ove trojice koje sam igrom slučaja upoznala, ali oni, uglavnom, još nisu u zatvoru.
A što se mojih «pravih» starih prijatelja tiče, kako stvari stoje, bolje da i ne čujem za njih ( iako bih voljela ponekad sresti ih); ne bojim se da ću ih pronaći u crnim kronikama, a ne vjerujem ni da ću ih naći u «bigbrotherima», niti usred nekakvog estradnog poluskandala. U svakom slučaju, što meni njihova «anonimnost» govori? Pa govori mi da sam ipak dobro birala s kim se družim!