Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 04.06.2007.

Uloga brbljavih grešnica u crkvi
Održava se
01.01.1901.

Nemoj ovo nikome govoriti”, kazao je Stjepan Radić svojoj ženi jednog proljetnog jutra 1928. odijevajući se. “Ne da mi se više nositi pancirku. Teška mi je, sputava me, ne osjećam se komotno u njoj.”

Radićeva supruga, u kutu sobe, huknula je u crnu kožu četkajući njegove crne cipele i nije ništa rekla na to. Ali, kojih pola sata kasnije izašla je na plac kupiti jaja, krumpire, sir, vrhnje, mrkvu, peršin, bosiljak i ružmarin.

“Onda, kaj veli naš narodni vođa?” upitala je veselo kumica iz Svetog Križa Začretja, kod koje je Radićeva supruga redovito kupovala grincajg, a ova se povjerljivo nagnula i šapnula...

“Ne smem vam to reći, ali kažu da više ne buju nosili pancir.”

“Jezuš Marija, kak je on hrabar”, prekrižila se kumica zadivljeno. “Puno mi ga pozdravite.”

“Budem”, rekla je Radićeva žena i otišla.

Nekoliko sati iza toga zagorska kumica u cugu je srela prijateljicu iz djetinjstva, jednu koja služi kod nekog banskog savjetnika, a išla je na selo obići bolesnog japu. Služavka banskog savjetnika šepirila se u staroj haljini svoje poslodavke i u svakoj rečenici trsila se nekako umetnuti kako je gospon banski savjetnik kazao ovo ili ono, a kumicu je ujelo za srce kako se ona razmeće pa se i sama pohvalila poznanstvom sa suprugom osnivača i predsjednika Hrvatske seljačke stranke. Kumica, kao žena, nije odoljela da ne oda tajnu koju je jutros čula...

“I znaš kaj mi baš jutros veli”, rekla je prodavačica s placa pa spustila glas. “On više ne bu nosil pancir.”

“Ne mogu verovati!” zgranula se služavka. “Pa kaj je on ponorel?!”

“Stipica Radić”, klimnula je kumica, “ne bu više nosil pancir. Ali, nemoj reći da sam ti ja to rekla.”

Služavka kod gospodina banskog savjetnika kažiprstom je načinila križ preko usta, no ono što dvije žene nisu znale je da kondukter Blaž, koji je u tom času red iza njih bušio karte, svoje četvero djece prehranjuje povremeno radeći kao agent tajne službe. Namještenik željeznice, slab na piće, ali inače dobar čovjek, i sam Hrvat i potajni simpatizer HSS-a, mučno se dvoumio treba li šefovima dojaviti povjerljivi podatak koji je upravo čuo. Sumnja ga je razdirala čitavih pet sekundi.

Radić više ne nosi pancirku? Mnogo se taj, bre, osilio, mamicu mu katoličku”, primijetio je zadovoljno dva dana kasnije u Beogradu šef tajne službe, pregledavajući materijale koje su skupili terenski agenti, a zatim viknuo tajnici: “Milice!”

“Kaži, Milicino!” proderala se veselo sekretarica iz druge sobe.

“Punišu mi zovi.”

“Odma!”

Ostatak znate, 20. lipnja 1928. Puniša Račić, poslanik Srpske radikalne stranke, u Narodnoj skupštini hicima je teško ranio Stjepana Radića i ovaj je kojih mjesec i po nakon toga podlegao ozljedama.

“Sam ti rekla da ne nosi pancir”, šapnula je tih dana kumica iz Svetog Križa Začretja svojoj prijateljici iz djetinjstva, kada je ovu gazdarica poslala na plac po metvicu.

Povijesna anegdota koju sam vam upravo ispripovijedao ima jasan poučak. Nikad i ni u kojoj prilici, makar ti život ovisio o tome, ne povjeravaj ženi nešto što bi želio da ostane neotkriveno. Primijetio je to nedavno u knjizi “Naravni porivi i nadnaravni darovi” i msgr. Ratko Perić. “U tajnim stvarima neka ti žena ne bude savjetnik, stara je izreka”, kaže mostarsko-duvanjski biskup, dodajući kako su “tajne preteške i žene ih ne mogu nositi na dugu stazu”. “Tajnu dobro čuva”, završava on na kraju ponešto vragolasto, “samo - pokojna!”

Premda vjerojatno sam nema mnogo iskustvenog znanja o ženama, biskup Perić taknuo je u samu srž njihove lajave prirode. Činjenica je uistinu da se njihov spol ne naziva slabijim tek zbog fizičke snage, nego i određene slabosti karaktera. Drugim riječima, ostatak muskulature nije im bogzna što, ali zato mišić u ustima mlati li ga mlati. Ne zna uvući jezik, prokleta Evina kći. To je možda jedan od najvažnijih razloga za celibat. Pomislite samo kako bi to bilo da se svećenici žene, da imaju neke dokone i, naravno, nezaposlene gospođe kod kuće. U Vatikanu se ne bi ništa čulo od kokodakanja kardinalskih supruga. Kod izbora papa, recimo, više nitko ne bi čekao da se pojavi bijeli dim jer bi one već po čitavom trgu pronijele glasinu tko je idući veliki poglavica.

“Nemoj reći da sam ti ja rekla, ali novi gazda je pššš... pššš... pššš...”

Katolička crkva, koja je i inače kroz povijest imala mnogo problema s odmetnutim svećenicima, još bi se strašnije raslojila kada bi njihove žene krenule ogovarati. Brbljavost grešnica, u kombinaciji s njihovom, također prirođenom, zlobom, zavisti i sklonosti intrigama, sasvim bi rastočila tu slavnu ustanovu. Metaforičku stijenu, na kojoj je Šimun Petar sagradio Crkvu, tračevi vatikanskih žena rasuli bi u pijesak. Papina žena nešto bi povjerljivo šapnula ljubavnici prvog čovjeka Kongregacije za nauk vjere i nakon toga ne bi morao ni okretati na CNN.

Perić je tu zloćudnu pojavu kod žena zacijelo vidio na primjerima mnogih mlađih svećenika, kojima se indiskrecija osvetila s njihovim domaćicama. Biskup se nespokojno osvjedočio da svećenik ne može imati nezakonito dijete sa ženom koja mu kuha i pere, a da čitava župa ne sazna za to. Možeš je na koljenima kumiti da muči, ali svejedno, glupača po cijelom selu odmah rastrubi. Još se hvali kako joj je njezin don Jure kupio Renault Clio.

I što bi jadni svećenik u takvoj prilici poželio, nego da je ona pokojna. Ali, opet, ne možeš, smrtni je grijeh...

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –