Vasilij Grossman : Sve teče...
Nevjerojatna vijest pojavila se tridesetih godina u sibirsko-logorskom podzemlju Staljinove Rusije, začudivši jednako zatvorenike Gulaga koliko i progonitelje, isljednike i čuvare. U jednom režimskom logoru uskrsnuo je mladić po imenu Borja Romaškin, osuđen na deset godina tamnice, koji je uistinu izrađivao letke u kojima optužuje državu za obračun s nevinim ljudima, koji je te letke doista tiskao na pisaćem stroju i lijepio ih noću po moskovskim ulicama!
Cijeli represivni sustav kao da je na tren stao u čudu. Za vrijeme istrage Borju Romaškina dolazili su promatrati deseci suradnika ministarstva državne sigurnosti, među kojima i nekoliko generala - "sve je zanimao dečkić zatvoren zbog nečega". Milijuni i milijuni su završavali u logorima na pravdi Boga Staljina. Nije bio važan razlog, samo broj. Industrija represije tražila je žrtve a ne krivce. Ako je netko doista nešto činio protiv Države on je u logoru mogao postati problemom, crnom ovcom, smetnjom u sistemu. Zato je moskovski školarac postao znamenit - nije završio nevin u logoru, tu ne bi bilo ništa čudno, ništa neprirodno, upravo suprotno, završio je kriv u logoru! Reklo bi se, živa komedija.
Generali su Borju Romaškina gledali kao marsijanca, kao opasni virus. Je li to moguće? Tiskao i lijepio letke! Priznao i bez mučenja! Kriv izvan svake sumnje! Što to sada znači? Hoćemo li sada morati krivce početi hvatati? Hoće li krivnja postati presudna?
U eseju-noveli "Sve teče..." Vitalij Grossman piše kako su i u logoru svi znali za tog Borju Romaškina. Postao je toliko slavan da je glas o njemu dopro i do logora udaljenih tisuću kilometara: prava legenda logorskog (ne)života... O čemu se tu radi? Početkom stoljeća Tolstoj je pisao kako je bolje pustiti deset krivih nego li kazniti jednog nevinog. Staljinovo podzemlje je taj humanistički aksiom okrenulo na glavu. U sustavu gulaga bilo je milijune nevinih - i tek tu i tamo pokoji Borja Romaškin...
Maksim Gorki je sovjetsku književnost zamislio kao "povijest tvornica i instituta". U drugoj polovici pedesetih ta je književnost počela govoriti o uhićenjima i saslušanjima, logorima i smrti, o jednome Borji Romaškinu i milijunima drugih. Solženjicin se vratio iz logora i počeo pisati "Jedan dan Ivana Denisoviča", usporedo s njim Vasilij Grossman, heroj bitke za Staljingrad, počeo je pisati "Život i sudbinu" i "Sve teče...". Solženjicin je imao više sreće. Zahvaljujući rušenju Staljinova kulta roman je objavljen 1962., a potom i preveden na mnoge svjetske jezike.
Kod Grossmana stvari su se zakomplicirale. Godine 1961., po nekim izvorima 1959., KGB upada u piščev dom i zapljenjuje rukopis "Život i sudbina", te uz njega i novelu "Sve teče...". Ideološki šef Politbiroa Mihail Suslov priopćava Grossmanu da se njegov roman, zbog istina koje govori, ne može objaviti sljedećih 200-300 ("zašto bi vaš roman pridružili atomskim bombama kojima nas neprijatelj želi uništiti"). Ali Grossman nema 300 godina na raspolaganju. Umire 1964. u 59-toj godini života. Za razliku od Solženjicina, svoj životni roman "Život i sudbina" i svoju novelu "Sve teče..." (koju je nakon zapljene ponovo napisao) nikada nije držao u rukama.
No ni Suslov nije uspio. Rukopis "Život i sudbina" prokrijumčaren je iz zemlje na mikrofilmu i objavljen 1980. u Švicarskoj. Nakon dolaska Gorbačova na vlast roman se 1988. objavljuje i u SSSR-u, a 1989. pojavljuje se i "Sve teče...".
Esej-novela o povratku Ivana Grigorjeviča u poststaljinovu Moskvu nakon trideset godina robije, očito je nezavršena, tek ovlašno romaneskno uokvirena, radna verzija. No Grossman je ovu svoju atomsku bombicu stavio ravno pod temelje države koja je ukinula svaku individualnu slobodu i svaku ideju zajednice.
Grossman piše o masovnom "holodomoru" u Ukrajini, o masovnim progonima tridesetih, o antižidovskoj kampanji pedesetih, sve same "bajke iz 1001 polarne noći". Na tapeti je Staljin koji je svoj karakter utisnuo u karakter države, ali i Lenjin, koji nije "razlikovao slobodu od ropstva", koji "nije srušio, nego učvrstio vezu ruskog razvoja s neslobodom, s kmetstvom"... Strašna je to ljubavna drama između Rusije i Lenjina. Gotovo od početka osuđena na patnju, i iznevjeravanje same sebe. Kada se vratio iz Švicarske "on je postao njezinim izabranikom zato što je on izabrao nju i zato što je ona izabrala njega".
Ostalo kao da je bila sudbina prokletih ljubavnika, kao da se nije mogao izbjeći zločin iz strasti: "Ona je pošla za njim - on joj je obećao zlatne planine i rijeke pune vina, i ona je pošla za njim prvo rado, vjerujući mu, po veseloj pijanoj cesti, osvijetljenoj zapaljenim vlastelinskim kurijama, a zatim posrćući, ogledajući se, plašeći se puta koji joj se otvara, ali sve čvršće i čvršće osjećajući željeznu ruku koja je vodi."
"Sve teče..." je teška presuda režimu koji je oživio sjene "ruskog ropstva i azijskog bezakonja", pisana uživo, doslovce pod nosem režima, i sa staljinizmom koji je tada tek prelazio na jedan finiji, brežnjevljevski nivo. Historijski i literarno ta golema evropska postprosvjetiteljska katastrofa (treća uz I i II svjetski rat) danas je uvelike, ako ne i u potpunosti obrađena. Čitave biblioteke sagrađene su na Staljinovim zločinima. U povijest su ušle žrtve i krvnici a ne "instituti i tvornice".
Ali patnja je još uvijek tu. Od Grossmanova ljubavničke drame, zapravo ljubavničkog trokuta Lenjin-Rusija-Staljin, i još dan-danas se ledi krv u žilama.
Vasilij Grossman: "Sve teče..."
Preveo Fikret Cacan
Fraktura, 2010.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )