Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 25.05.2006.

Vedrana Rudan - "Crnci u Firenci"
Održava se
01.01.1901.

Vedrana Rudan u svakom slučaju nije klasična spisateljica - njezina proza izaziva vrlo kontroverzna mišljenja, čitatelji je ili obožavaju ili mrze, struka joj u pravilu pronalazi greške, često i odriče literarnost, fakovcima je poslužila kao jedan od povoda za konačno zbogom... Istovremeno, njezine se knjige vrtoglavo prevode na strane jezike, adaptiraju za domaća i strana kazališta, njezin je glas u javnosti, ne samo kao kolumnistice jednoga tjednika, među onima od kojih se preznojavaju sugovornici u TV-studijima. Feministice je nikada neće prihvatiti kao svoju do kraja, iako se bavi temama kao što je nasilje nad ženama, ali to čini bez ikakve «teorijske potke», malograđanska je sredina uglavnom percipira kao nekakvu prostakušu predugačkog jezika...

Ukratko, Vedrana Rudan osebujna je i «lajava» pojava koja je od svoga djelovanja, medijskog ali i književnog, načinila jedan veliki performans u kojemu više ništa ne može iznenaditi. Klasični oblici književne promocije nju, dakako, uopće ne zanimaju; ona će radije publiku, kao nedavno na promociji u sklopu «Profilova» sajma knjiga, poslužiti kolačima. Vedranu Rudan književnost zanima kao «priča o životu», jer se takva čita i kupuje, a to je cilj kojeg ona ističe otvoreno, bez stida i prenemaganja «nije mi stalo». Od takvog je performansa, mora se priznati, načinila dobar posao.

Njezin je treći roman «Crnci u Firenci», istovremeno, čak istoga dana objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Sloveniji. Načelno, riječ je o još jednoj priči iz života postranzicijske Hrvatske u koju su se prelile sve one teme kojima se oštro i bez dlake na jeziku bavi u svome nefikcionalnome radu. U kontekstu njezinih romana radi se o najsloženijoj strukturi do sada – izmjenjuju se pripovjedači, članovi jedne riječke obitelji koji su poslužili kao uzorak na kome se itekako mogu uočiti sve one neuralgične točke postratne, malograđanske, siromašne, korumpirane sredine - a njihovi su monolozi prilično domišljatom «forom» povezani u cjelinu. Pravi razlog zbog čega svi članovi obitelji izgovaraju svoj životni monolog i snimaju ga na kasetu koja će navodno biti upotrijebljena za nekakva američka istraživanja, za što su, skromno ali ipak, i novčano nagrađeni, ostaje zamagljen do samoga kraja, pa ga dakako ni ja neću otkriti.

Tu tipično-netipičnu riječku obitelj čine razne generacije koje su se našle u istom životnom, unajmljenom prostoru, nakon što su vlastiti stan prodali za potrebe unukova/sinova/bratova školovanja na američkom koledžu. Tu je osamdesetogodišnja nona, žena koja osjeća kako je njezina starost samo smetnja ostalima u obitelji, koja živi u prošlim, Titovim vremenima i sanja kako će jednom otputovati u Firencu, gdje Crnci prodaju strancima kišobrane. Tu je otac obitelji, PTSP-ovac koji sjedi, puši i bulji u svojoj sobi, majka koja preko tjedna radi u Italiji kao kućna pomoćnica stare gospođe i ljubavnica njezina sina. Tu su njihova djeca, trudna kćerka, nezavršena studentica čiji je dečko Srbin, te sin koji je studirao na američkom koledžu, ali se vratio doma jer navodno nije mogao bez «hrvatskog zalaska sunca». A tu su i kao najzačudniji dio romana dva fetusa koji ravnopravno sudjeluju u ovoj obiteljskoj priči.

Rudaničina obiteljska priča, otvorenog kraja i s bezbroj mogućnosti kako će se sve to skupa rasplesti, što omogućava njezina «fora» u povezivanju monologa, neka je vrsta hrvatske «American beauty». Članovi obitelji redom imaju neke svoje mračne tajne koje im je itekako omogućio tipično hrvatski background kakvim ga vidi autorica u svim svojim romanima i kolumnama. Neki će od njih prodati majčin grob kako bi došli do novaca, imati ljubavnika, razmišljati o abortusu, šutiti i pušiti u sobi jer u ratu nisu vidjeli borbu, ali su silovali djevojčicu, ostaviti ženu i dijete, htjeti postati pisci ili jednostavno biti Srbi. Rudaničina priča o obitelji priča je o Hrvatskoj koja se prelila iz njezinih kolumni i tema koje je i inače intrigiraju i ljute – monolozi njezinih likova jednako su oštra i neprikrivena kritika licemjerja političke i društvene scene, rasizma i nacionalizma, neravnopravnosti svih boja i oblika, ideje rata i ideje mira koji počiva na ratnim zločinima... Stoga su «Crnci u Firenci» ponovo nastavak njezina javnog rada, drugim, proznim sredstvima.

Iako totalni «mračnjak», «Crnci u Firenci» zapravo su roman kojem ne nedostaje humora, ali na tipično autoričin, «grub» način. Ravnopravan glas koji je dodijeljen fetusima blizanaca nagroteskniji je i najneobičniji u svemu tome – fetusi koji ne znaju hoće li uopće preživjeti raspravljaju, primjerice, ne samo o eventualnoj budućoj obitelji, već i o TV- dnevniku, političkim frazama koje «čuju», pri tome se polarizirajući na dobrog i lošeg, odnosno, onoga koji će jednom možda biti ratni zločinac i onog drugog koji će raditi za HHO. Iako idejno zanimljiva, ta je dionica fetusa u okružju ostalih glasova najupitnija, a zapravo prije svega ima veze s jednom od glavnih zamjerki koja se može uputiti i ostalim monolozima. Iako su oni koji ih izgovaraju posve različiti, što se prije svega može iščitati iz karakterizacije drugih, odnosno dijelovima u kojima svaki član posredno opisuje ostale iz obitelji, Rudaničini monolozi svi funkcioniraju slično ili na isti način – svi su jednako bijesni i svi jednako izgovaraju autoričine stavove, od fetusa do osamdesetogodišnje starice.

Vedrana Rudan u ovom se romanu, kojim se odmakla od «ženske» tematike, poslužila uspješnim trikom za spajanje raspršenih monoloških dijelova i strukturu učinila složenijom. No, jedina forma koja tolerira njezine eruptivne bujice i dalje je monološka, ona jedina podnosi nered, nizanje atraktivnih tema i njihovo bijesno prerađivanje, pa se u tome smislu ni ambicioznijim «Crncima u Firenci» nije mnogo odmakla od prethodnih naslova, iako je monologe ulančala. Istina je kako je ovaj roman nešto «sređeniji» od prethodnoga, no njegova atraktivnost rezultat je prije svega autoričina aktivizma koji vješto pakira u književnu formu. Kako se može pročitati na jednom mjestu u romanu, književnost je ionako «slika svijeta u koju kupci knjiga mogu povjerovati» i toga se Vedrana Rudan doista čvrsto drži.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –