Vječno ljeto na planetu majmuna

Nakon kišnog Uskrsa, čim je poćirilo marčano sunce, počeli su po Getu i Varošu nicat ka zbunjene gljive, zavlačit glave pune upitnika u dvorove i na terace - turisti.

Nekad se uhvatim kako zavidim turistima, toj otromboljenoj djeci svijeta; njihova je percepcija idealna, oni ne moraju znati za grube stvari i šture trenutke domaćeg življenja i životarenja, poslagat će u svoje plastične torbe ono šta im se sviđa, sve glatko, oblo, mekano, tople oblutke dana, bez rašpi, neizidene.

A Split se mijenja, već duže vrijeme nije samo tranzicijski grad kroz kojega će strendžeri proglavinjat u potrazi za trajektnom lukom. Jedna moja kolegice to vidi kao problem intimne naravi, pa kaže: „Otkako su u ovi Split počeli dolazit turisti, više ne znaš ni koga ćeš gledat na štekatu". Nju zanimaju samo ozbiljne veze s domorodcima, nikakva korteđavanja na globalnoj razini.

Sezona se rastegla na po godine, tiramol na kojem se uz babine pumperice i  Speedo kupaće, zrači i pokoja zimska jaketa.  Turisti su postali ka laste i visibabe - vjesnici proljeća.

O tome mislim danas u mjestu Costa Adeje i sama turistkinja u velikom kanarskom zabavištu za Europljane u kojem rasprodaja tople klime (od vječnog proljeća ka vječitom ljetu)  traje čitavu godinu. Pred očima imam azur Atlantika i tirkiz bazena, a pod prstima slatki sok ljeta: kad osjetim da su mi jagodice na prstima mokre dok lupam po tastaturi, a prsti vonjaju na sapun, sunce i cigarete, znam da je i vanka i unutra, pravo pravcato lito.

Ipak, nikad se ranije nisam osjećala kao turistički stereotip, onaj kojemu na čelu piše: „ja nisam odavde", „molim vas, izmuzite mi lovu" i da - nikad ranije nisam susrela ljeto „prije ljeta".

A lito obožavam (djetinjstvo boso, sritno i beskrajno, sa šugamanom priko ramena); ono kad izađem iz klimatiziranog stana u kojem me budi zvuk pikamera, pa kad me grad dočeka vruć i ljepljiv od soli i sladoleda, kad se zavučen među zidine, u neku kalu di ima malo bave i gnjilim cilo popodne. Kad sunce malo kala, oglase se ptice, neke neidentificirane radosnice, i taj trenutak je mirni vrhunac moga dana, nešto šta me podsjeti da je ovo onaj isti život ka na početku, zlatna traka koja godinama kruži oko jednog te istog Oza, povoj od  rakije oko moje glave od kojega fibra ne jenjava.

To je ona nepromjenjiva točka, moje mjesto u vremenu do kojeg nepogrešivo dolazim svake godine ponovo, mjesto u kojem je sve ostalo kao na početku štorije. I možda su ta intimna sjenovita mjesta u vrućem danu još jedina nedodirljiva nasilju grabeža i profita, sulude građevinske histerije složne braće koja ružne kuće grade di god se okreneš od Žnjana do Marjana, od Segeta do Makarske i dalje.

Mislila sam: nigdje toliko rugobe kao u uvalama moga djetinjstva, nigdje toliko ćoravih građevinara koji odlučiše ziđat najgadnije apartmane na najljepšoj plaži, u najpitomijoj vali. Nigdje toliko falših popova, loših šefova koji će im to blagoslovit. Nigdje takvog stočnog turizma kao uz našu opjevanu obalu.

A onda sam došla na Tenerife i shvatila da može bit i ponešto gore.

Otok Tenerife živi od turizma, banana i poma. I nije to onaj plastični (kiče)raj iz prospekta, to je istinski prekrasno mjesto na kojem se, kad se čovjek makne dovoljno od monstruoznih nakupina zvanih turistička naselja (koja se množe brzinom epidemije), još uvijek vide natruhe ili čitavi gradići i pejzaži raja na zemlji.
 
Ovdje se miješaju ocean i pustinja, Latinska Amerika, Afrika i Iberija; crne vulkanske stijene i kilometarske plaže sipkog crvenog i tamnog pijeska. Vozeći se automobilom po otoku veličine Istre, učini ti se da si u tropima, pa u tundri, prašumi, pustinji, malo na Kozjaku, pa malo na havajskoj kartolini. Tu ne pada kiša nego prši sprej mokrog zraka.

Na samom vrhu je spavajući vulkan El Teide do kojeg se dolazi kroz guste maglovite šume ravnih borova koji ka da se nisu uspili odlučit oće li bit borovi, čempresi ili jele. A na uspavanom vulkanu - mjesečev pejzaž, ovdje su snimani Ratovi zvijezda i Planet majmuna. I stvarno, teško je vjerovati da je takav krajolik stvaran, moguć na Zemlji.

Još je teže povjerovati u onaj planet majmuna koji se dogodio uz samu obalu, u apsolutno čudo poludjelog urbanizma i arhitekture jednog većeg, skupljeg i ukoliko je to moguće, ružnijeg Neuma ili Okruga na Čiovu. Turizam, to zlatno tele, u koje se zaklinje svaki pošten vlasnik apartmana i restorana, ovdje, uz plaže iz sna, nije ništa drugo do estetička i etička mora, zločin kojega bi trebalo kažnjavati bagerima.

Plaši šta me od svega onog lipog i šesnog šta sam vidila (hrana, ljudi, gradići, krajolik, ocean, ocean), na doma najviše podsjeća upravo ta devastacija, kao sjećanje na budućnost, na ono što nam je neminovno, prema čemu koračamo koracima od sedam milja.

Možda bi izvjesne ljude, one krojače koji u prostornim planovima, prodaju i režu komade zemlje kao bale tkanine u dućanima metraže, trebalo poslat ovamo na ekskurziju, studijsko putovanje, neka Tenerife dožive kao dopunsku nastavu ili predsat iz turizma. A štovanom pučanstvu diljem i širom, pokazivat slike betonskih nakaza kao što se pokazuju slike posljednjeg stadija raka pluća kod pušača.

Eto, kako sam se snervala, a imala sam najbolju namjeru postat turistkinja sa početka priče koja će u plastičnu torbu za plažu poslagat ono što joj se sviđa, sve meko, oblo, glatko. Turist možeš bit tamo gdje te ne dotiče vlastita zemlja, a mene je moja pronašla nasred Atlantika.

Mogla bi zaboravit, sić doli na Playa de las Americas i nać one dvi Senegalke koje pod palmama šetačima pletu čudesne frizure. Neka mi u sitne pletenice upletu večer na oceanu. Noć koja na ulice ne silazi prije deset. Jer gdje god ga ima, možeš lice okrenit prema moru, a turističkom cirkusu - guzicu.

Barem dok nisi doma, dok nisu tvoja posla.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )