Vlatko Ivandić : Atelje pod morem
Nakon zbirke pjesničkih odlomaka „Priče ptica i ljudi“ i dobre recepcije romana „Prije nego bura stane“, Puljanin Vlatko Ivandić izazovu druge prozne knjige nije udovoljio. Izabravši i ovoga puta temu vezanu uz analizu odnosa u dvoje u specifičnim trenutcima i samo na prvi pogled jednostavnim situacijama, autor naraciju vodi u kodiranje jednog posve neobičnog ljubavnog govora.
U prvi plan romana "Atelje pod morem" dolazi odnos kipara Renata Damianića i gluhonijeme djevojke Morene, njegova modela u kojemu izostaje komunikacije jer svedena je na slutnju tišinom, pokoju napisanu rečenicu, na udaljene poglede i tjedno davanje koverte s novcima za poziranje. Dilema vezana uz način oblikovanja gole žene u kamenu dominantan je ton prvoga dijela romana jer ovaj se apstraktni kipar od kojega je naručena skulptura nije bavio figuralnim kiparstvom već je do sada radio „samo odbljeske vlastitih snova, strahova, slutnji“. I u kamena je djela tada utiskivao „neposrednu, nepatvorenu životnu strast“.
Ovoga puta to mu nikako nije polazilo za djetlom jer je morao prikazati stvaran lik hrabre, odlučne, samouvjerene, ali i nježne i suptilne Ženu. Mogu se na tome mjestu u romanu prepoznati neka otvorena pitanja tipa je li umjetničko djelo roba koja se izrađuje po narudži u točno određenom vremenskom roku; na koji način umjetnost spaja materijalno i duhovno; kako nadvladati umjetnošću samoga sebe...
Dakle, ova trosložna romaneskna cjelina (Jedan razgovor za uvod; 38 poglavlja o radu u kamenu; Jedno buđenje za kraj) senzbilnoga naslova, otvara niz zanimljivih pitanja o trenutcima i načinima umjetničkog stvaranja, o dilemana kroz koje prolaze umjetnici tijekom rada, o nedostaku žudnje za umjetničkim djelom, o svjetovima u kojima se ne čuju zvukovi, o pogledima kojim se govori, o metamorfozama tijela, njegovim fluidima i taktilnostima.
Autor tek u u drugome dijelu „Ateljea pod morem“ sluti neke odgovore. Naime, tada gluhonijema djevojka pokušava upoznati kipara s njezinim metodama spoznavanja mirisa, okusa, boja, nastoji ga uvesti u moć osjećaja kojim će zatvorenih očiju najbolje gledati Nju, a sliku će njezinu tada moći čutjeti u sebi samome. Jer kamen „treba gledati kao more“ sa svim njegovim dubinama, daljinama, tajnama, pukotinama i prorezima.
Taj prijelomni energetski trenutak neprimijetan je i nedovoljno narativno razrađen. Ostala je poprilično bez autorske strasti i scena u kojoj se recepcijski opravdava naslovna sintagma, a u kojoj bi sve trebalo prštati od strasti i oslobođene energije žene u vodi. Jer upravo je ona taj odraz koji je umjetnik tek u ateljeu pod morem prepoznao, a koji mu je trebao za probijanje kamenog okvira pred njim.
Prava je stoga šteta što je dobro postavljena ideja u realizaciji ostala na samoj površini, što je Ivandić upao u narativnu zamku predvidljivih klišeiziranih etapa kojima je razvijao radnju romana, što likovima nije utisnuo dublju stranu njihove osobnosti, što su izostali provokativniji, puniji pogledi na njihovu intimu, na njihov međusobni odnos koji se pretvarao u filigransku, vrlo suptilno postavljenu ljubavnu priču začinjenu umjetnošću.
Nadalje, Ivandić je opise izvanjskog prostora, vode kao zrcala, kao magičnog provodnika različitih oblika oslobađanja mogao oblikovati detaljnije i nijansiranije. Ponavljanja gotovo cijelih odlomaka, rečenica, igranje s arhetipskim brojevima na početku nekih poglavlja, inzistiranje na prikazivanju svakodnevnih rituala kojim se glavni lik drži „podalje od užurbanosti i napetosti svijeta“, minimalizam opisa, kratke jednostavne rečenice, mogu biti dijelom postmodernih ludističkih intervencija u tekst, ali njihove opravdanosti i funkcionalnosti u ovome romanu gotovo da i nema.
Roman „Atelje pod morem“ u odnosu na autorov prvijenac „Prije nego bura stane“ ostao je „ništa... običan slabić, zarobljen u kamenu“.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )