Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 28.02.2009.

Zastupnici, zašto ne date otkaz zbog male plaće
Održava se
01.01.1901.

Što se dogodilo u ponedjeljak u glavnoj dvorani Hrvatskog sabora, u Zagrebu na Markovu trgu broj šest? Jesu li časni zastupnici bili hipnotizirani, ili je netko u klimatizacijski uređaj pustio kakav zlokobni nervni plin? Možda su im kriomice stavili nešto u hranu, a možda su se izvanzemaljci naselili u njihova tijela?

Nakon rasprave u kojoj su se iznenada i bez jasnog povoda počeli žaliti da imaju male plaće, pomislio sam kako bi trebalo napraviti posebnu saborsku službu i propis da se svaki narodni zastupnik najmanje jednom mjesečno mora pomokriti u čašu, da se ustanovi da se koji od njih ne drogira. Ne vidi se zaista često da je netko tako odlijepio od realnosti, takva dezorijentiranost i pomućenje svijesti da čovjek ne zna je li dan ili noć, ne vidi ni gdje je ni što radi, ni otkud je krenuo ni kamo je pošao.

Zamislite, na primjer, a neki od vas ne moraju ni zamišljati, da radite u poduzeću pred stečajem. Poslovna vam je bilanca u provaliji, rashodi višestruko veći od prihoda, nitko više ne kupuje vašu robu, nijedna vam banka ne želi dati kredit. Sve se vidljivo raspada. Čak i u naoko beznačajnim detaljima da su prozori sve prašnjaviji, a u zahodima otprije nekoliko tjedana nema papira i sapuna, shvaćate da je stvar otišla u vražju mater.

S kolegama u dnu hodnika, kod pepeljare i pokvarenog automata za kavu, uplašeno se pogledavajući, šapućete o otkazima. Tjeskobno se pitate kojega će od vas sutra zamoliti da isprazni ladice i odjebe u skokovima? Nitko normalan u takvim okolnostima, složit ćemo se, ne bi se usudio pokucati na vrata direktorskog ureda i upitati povišicu.

E, vidite, takva je jedna krasna firma Republika Hrvatska. Do vrata je zakopana u dugovima, tako beznadna da bi je Međunarodni monetarni fond najradije odveo u veterinara i dao uspavati. Veliki bankari s neobičnom bi nas razdraganošću sve skupa zadavili čeličnom sajlom. Nijednom istinskom patriotu nije to lako priznati, ali valja biti okrutno iskren. Lijepa naša je gubitaš. Loša investicija. Zeznuli smo sve što se dalo zeznuti. Knez Branimir se u grobu okreće, kralj Tomislav nas s onog svijeta proklinje. Ante Starčević, otac Domovine, da je živ, istog bi se časa za prvu banderu od sramote objesio.

Krivce za to nije teško naći. Većina ih radi u nekoliko stotina metara na Gornjem gradu. Loše su, bez ikakva smisla i vizije, vodili zemlju. Manjkavo su obrazovani i moralno nejaki. Tašti su kao djeca i pohlepni kao svrake. A odnedavno se, čini se, i drogiraju.

Dobro, ovo s drogom vjerojatno ipak nije istina, ali kako bismo inače objasnili da netko tko očito loše radi svoj posao, u poduzeću na rubu propasti, traži veću plaću? Da je ijedan narodni predstavnik zaposlen u privatnika i dođe mu s takvim mahnitim zahtjevom, poslodavac bi ga pokušao zaklati nožem za otvaranje pisama, gađao ga printerom ili barem ismijao.

Zastupnici Hrvatskog sabora u prosincu 2008. usvojili su proračun za ovu godinu. Manje od dva mjeseca kasnije, još prije kraja veljače, svima je bilo jasno da je stvar promašena, da u državnoj blagajni nema novca za sve potrebe. Treba li nam jasnijeg dokaza da je ovaj posao traljavo obavljen? Svatko će se od njih na Markovu trgu, naravno, ispričavati da nije kriv za to, jedni će druge optuživati za katastrofu, od njih stotinu pedeset zacijelo ne bi dobio dva jednaka odgovora tko je uprskao. Ali, zanimljivo, svi su se kao jedan, i vlast i opozicija, složili da im je plaća bijedna.

Ne znam kako to funkcionira u drugim državama, ali meni bi nekako bilo logično da se parlamentarnim zastupnicima plaća povećava tek kada uspiju napraviti proračunski višak. Što bi inače moglo biti mjerilo njihove uspješnosti, po kojoj bi drugoj osnovi vrednovao njihov rad? Koje su praktične zasluge predsjednika Sabora, uvaženog gospodina Luke Bebića, da bi se rasplakali nad njegovim prihodom u visini pet prosječnih plaća u Republici Hrvatskoj? Dvadeset godina je pričao budalaštine o radničkoj klasi, a sada dvadeset godina priča budalaštine o hrvatskom narodu. Je li to zaista vrijedi dvadeset šest tisuća kuna mjesečno?

Ponovimo ovo još jednom za one slabijeg i oštećenog sluha. Dvadeset. Šest. Tisuća. Kuna. Mjesečno.

Cijenjeni zastupnik Damir Kajin pripremio se za ovu raspravu, kako se on i inače štreberski priprema za svaku točku dnevnog reda, i donio golemu hrpu papira, dao si je truda štampati fonogram svakog svog zapaženog nastupa za govornicom najvišeg zakonodavnog tijela. Ta zapanjujuća količina celuloze trebala je valjda posvjedočiti kako se Kajina sramotno izrabljuje i potplaćuje u požrtvovnoj borbi za sretnije sutra nas i naše djece. Iskreno, meni je prizor prije izgledao kao da je neki teški bolesnik došao s čitavom svojom medicinskom dokumentacijom.  

Koliko god se trudio, nisam se mogao sjetiti ni jedne jedine zaista važne rečenice koju je Damir Kajin ikada izgovorio. Ne kažem, možda bih našao poneko inteligentno zapažanje, originalnu političku ili ekonomsku misao, na trenutke bih se možda i nasmijao da uzmem listati njegove govore, ali ne vjerujem da bih proveo uzbudljivu večer. Ne bih htio obeshrabriti zastupnika, ali nije to bogzna kako važan opus. Nije, naravno, ni potpuno bezvrijedan. Dobio bi za njega između četiri i šest kuna u stanici za otkup starog papira. Ima li drugačijih ambicija, može ih slobodno pokopati.

Ruku na srce, što bi Damir Kajin sa svojim mislima, pogledima, raspravama i polemikama mogao napraviti na tržištu intelektualnih usluga? Političari, u svojoj bezgraničnoj sujeti, katkad precijene vlastitu pamet i omiljenost pa objavljuju knjige govora i intervjua. Tajanstvenim narkoticima uvjere nekakvu budalu od nakladnika da će to narod s veseljem čitati i ovaj im to zaista štampa pod uzvišenim, domoljubnim naslovom “Mila kuda si nam ravna”. Gdješto dobijemo i nastavak, “Mila kuda si planina”.

I što bude na kraju? Za dvije godine oba se naslova nude na Interliberu po popularnoj cijeni od dvanaest kuna. Ili ih dobijete na poklon ako kupite knjigu “Odgoj i dresura pasa”. Nesretni ih izdavač čak i mukte dijeli, samo da se riješi prokletstva iz skladišta.

Misli li Damir Kajin stvarno da bi sudbina njegova djela bila bolja? Nije to teško provjeriti, ni njemu ni drugim kolegama zastupnicima. Ako misle da im je mala plaća, zašto jednostavno ne daju otkaz i pokušaju na nekome drugom mjestu?


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –