Lydie Salvayre : Portret pisca kao domaće životinje

Pisci, kao ponekad i novinari, rade kod kuće. Supruga ujutro otiđe na posao, djeca u školu i vrtić, svatko krene na svoju stranu, a pisac ostaje kod kuće, poput kućnog ljubimca, provodeći veći dio prijepodneva u pidžami, kao da je bolestan. Ali nije. Moglo bi se reći da je zdravobolestan.

No ako pisac izađe iz pidžame, ako u pola osam ujutro zajedno s djecom i suprugom napusti kuću, onda se izlaže svakojakim nevoljama i opasnostima. Već samim izlaskom može prestati biti pisac, i postati nešto drugo. Može se i prodati, radeći za političare ili reklamne agencije - a može i, kako to sugerira naslov romana Lydie Salvayre "Portret pisca kao domaće životinje" umjesto omiljenog kućnog ljubimca postati obična domaća marva.

Upravo to se dogodilo romanesknom alter egu Lydie Salvayre, francuske spisateljice koju smo kod nas prvo upoznali preko "Običnog života", izvanrednog romana o tajnici čiji se život raspada u samoći i paranoji, koji je Salvayre objavila kao poluanonimna 52-godišnja pedopsihijatrica, a zatim i preko još dva naslova: "U društvu sablasti" i "Moć muha".

Sredovječna spisateljica iz "Portreta pisca kao domaće životinje" dobro je živjela od autorskih prava za romane koji su preko Atlantika naišli na uspjeh. Ali u jednom trenutku prihodi su presahnuli, bankovni računi su se ispraznili, i spisateljica je prihvatila ponudu da piše o životu i djelu Tobolda, svjetskog kralja hamburgera. Dapače, da zabilježi evanđelje samoproglašenog Gospodara Tržišta, globalizacijskog Kralja Kraljeva, koji treba reći samo jednu riječ pa da 2000 radnika ostane bez posla, ili da presuše svi podzemni izvori Radžastana.

"Nije dakle pretjerano reći da je moć Tobolda kralja hamburgera tisuću puta veća od one koje se pripisivala Utjelovljenome, čija su čudesa u usporedbi s njegovima bila tek šala" zaključuje spisateljica pred kojom njen poslodavac nonšalantno češe jaja ili komentira žene koje je bestijalno stavio pod njih, ali začudo, na nju ne navaljuje, pušta je na miru i kada je najpijaniji, u čemu se može prepoznati nevoljkost Salvayre da u poznim godinama (prema nekim izvorima rođena je 1939.) svoj alter ego povlači kroz mučne seksualne eskapade s dlakavim i pretilim nasilnicima.

U premisu "Portreta pisca kao domaće životinje" lako se možemo uživiti. Milana Vuković Runjić nedavno je izjavila kako počinje pisati televizijsku sapunicu kako bi popravila svoju financijsku situaciju. Da je MVR-ica postala piscem hagiografije Peveca ili Kutlea (da za svaki slučaj spomenemo samo one "pale" tajkune) umjesto još jedne sapunice Hrvatska je mogla dobiti lokalnu verziju "Portreta pisca kao domaće životinje".

U tom zamišljanju lokalizirane varijante možda leži i najveća zanimljivost romana Lydie Salvayre, njegov "investicijski kapital". Francuska spisateljica vrlo duhoviti opisuje Tobolda kao globalizacijsko čudovište. Sveta knjiga njegovog fast food koncepta u kojoj se pobrojava kako je u svojim restoranima ukinuo sva kompliciranija jela, nudeći posvuda isti proizvod, kako je zatim ukinuo jedaći pribor, tanjure, staklene čaše, kuhare, šefove kuhinje, konobare, gotovo sve, odličan je kroki totalne redukcije s kojom su fast food restorani postigli svjetski uspjeh.

Tobold je nestvarni lik, čak i stereotip. Preko noći, nešto poput građanina Kanea, tjeskobno i neutješno čudovište što tumara kroz stotinjak spavaćih soba svog nebodera; preko dana - kerumovski karikaturalna verzija beskrupuloznosti i potom potrebe za iskupljujućom filantropijom u maniri jednog Johna D. Rockefellera. Kao što spisateljica na kraju priznaje, on je prikazan brutalnijim, površnijim i neotesanijim no što uistinu jest, što se na kraju čini kao mala prevara, kao linija manjeg otpora, posezanje za karikaturom tamo gdje je potreban minuciozan literarni rad.

Zapravo, sličan postupak Salvayre je imala i u "Običnom životu", no ovoga puta rezultat je ipak malo slabiji, neadekvatniji, kao da tematski i stilski tekst nije posve kompatibilan. No Tobold je tip koji draška literarnu maštu. On je junak našeg doba; pripadnik svjetske korporacijske oligarhije koja je stajala iza Enrona i Lehmana, koja još uvijek stoji iza neoimperijalističkih lobija naftne i rudarske industrije, koja upravlja kako Nigerijom tako i Italijom; pripadnik oligarhije koja je još krajem šezdesetih plaćala liječnike da reklamiraju cigarete, odnosno koja danas zaustavlja istraživanja i medijski odjek potencijalne štetnosti mobilne telefonije.

Toboldi odlično uspijevaju širom svijeta. Devedesetih su hit bile njihove ruske varijante; nultih godina to su postali samozatajni kineski komunisti-kapitalisti. Niti nama ih ne manjka, iako smo minijaturna zemlja. Dapače, kad se sjetimo onih koji upravo ruše spomeničke gradske jezgre, ili su pak preuzeli upravljanje čitavim gradom, mogli bi smo reći da ih imamo i za izvoz.

Lydie Salvayre : "Portret pisca kao domaće životinje"

Prevela Marija Spajić
SysPrint, 2009.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )