Julian Barnes : Osjećaj kraja

Ima u "Osjećaju kraja" jedan trenutak tzv. "istinske književnosti". Julian Barnes prati životni put nekolicine prijatelja. Prije svega, Tonya i Adriana. Tony je jedno vrijeme bio s Veronikom, a nakon prekida od Adriana je dobio obavijest da je on sada s Veronikom. Na njegovo pismo Tony odgovara pismom kojom blagoslivlja vezu između bivše djevojke i sada već bivšeg prijatelja. Ovo "bivši" ubrzo će se pokazati kobnim. Nedugo nakon prvog pisamca stiže obavijest da je Adrian počinio samoubojstvo. Životni putevi Tonya, Veronike i ostalih prijatelja na ovom se mjestu potpuno razilaze.

Tony će proživjeti jedan običan život koji će se rezimirati s jednim razvodom, jednom kćeri, i dvoje unučadi. No na pragu starosti njegov život će protresti još jedna obavijest. Ovoga puta u obliku nasljeđa. Veronikina majka, koju je samo jednom u životu sreo, nakon smrti mu je ostavila petsto funti i Adrianov dnevnik. Tony dobiva novac ali ne i dnevnik. Nakon desetljeća stupa u kontakt s Veronikom i moli je da mu preda Adrianov dnevnik. Veronika odbija. Umjesto dnevnika Tony dobiva tek jednu njegovu stranicu, te ono pismo koje je nekada davno kao odgovor poslao svom prijatelju.

Pismo koje sad drži u rukama nema veze s pismom koje mu je ostalo u sjećanju. Umjesto blagoslova za vezu bivšeg prijatelja i bivše djevojke ono je dugi niz bezobzirnih uvreda. Iz prošlosti izranja jedan drugi Tony. Ne onaj koji je dobrohotno primio vijest o vezi Veronike i Adriana, već jedan povrijeđeni, ljubomorni, i prije svega bijesni Tony. Tog Tonya duboko je zakopao u prošlost. On je izbrisan iz sjećanja i Tonyevog života. No njegovo truplo je sada isplivalo. Davno napisano pismo svjedočanstvo je jednog posve nepoznatog, potisnutog života. Mi nismo oni koji jesmo. Mi nismo ona priča koju ponavljamo sebi i drugima.

"Koliko često pripovijedamo svoju životnu priču? Koliko često prepravljamo, dotjerujemo, izvodimo lukave rezove? I što dulje život ide dalje, to je manje oko nas onih koji bi nam mogli osporiti priču, podsjetiti nas da naš život nije naš život, nego tek priča što smo je ispričali o svom životu. Ispričali smo je drugima, ali - poglavito - sebi"... Tim riječima Barnes zatvara ovu višedesetljetnu petlju o zavaravanju samih sebe, i detaljima života koje smo potisnuli i izbrisali. No Tonyeva priča neće na tome stati. Pismo koje je on izbrisao iz svog života na određen je način odredilo tuđe živote. Komad papira ispisan njegovog rukom pokazao se zlokobnim...   

Detalj s pismom i nesvjesnim fabriciranjem vlastitog života izvanredan je dio romaneskne konstrukcije "Osjećaja kraja". Isprva nismo sigurni u kojem smjeru Barnes vuče roman, da li je riječ samo o još jednom (vrlo dobro) napisanom "period pieceu", romanu odrastanja, ili nečemu već standardiziranom. No pismo najednom otkriva dublju i složeniju konstrukciju romana. Mistika šezdesetih, mistika prvog seksa, demistifikacija prvog braka, demistifikacija prvog posla, postaju sekundarnima. Gotovo pa irelevantnima. Jer kao što vidimo, ništa nije onakvo kakvo smo mislili da jest. Osobna povijest samo je niz samozavaravanja i potiskivanja. U ništa ne možemo pouzdano vjerovati. A ista se stvar tada ponavlja i s općom povijesti. Kakve šezdesete! Pa ne možemo ni sami sebe uzeti ozbiljno, a kamoli čitavo desetljeće. I to ne zato jer smo bili pod utjecajem opijata. Pitanje subjektivne interpretacije stoji nasuprot objektivne interpretacije...

"Osjećaj kraja" dobitnik je Bookerove nagrade za 2011. godinu. Iako bi na nekom kvizu odgovorili da je Barnes već osvojio Bookera za "Flaubertovu papigu" (1984.) ili možda "Englesku, Englesku" (1998.), sa svojim je prekretničkim i slavnim romanima tek odškrinuo vrata užeg izbora. "Osjećaj kraja" njegov je prvi Booker, stigao u poznim godinama, kao neka vrsta zakašnjelog priznanja. Nagrada se može i tako shvatiti. Ali roman je mnogo više od povoda da se gotovo trideset godina nakon "Flaubertove papige" Barnesu konačno uruči zasluženi Booker.

Barnes je "Osjećajem kraja" visoko istaknuo spisateljsku ambiciju i ozbiljnost. Pritom može biti zanimljivo da u dva navrata u tekstu piše kako "mrzi kako Englezi nisu ozbiljni kad je u pitanju ozbiljnost", i to grafički baš tako, s kurzivima na "mrzi". Još zanimljivijim čini se Barnesova upotreba humora. U engleskoj književnosti on je neizostavan sastojak, nešto poput maslinovog ulja u kuhinji Golog kuhara. No Barnes namjerno humor koristi na krivim mjestima. Kada Tony i Veronika ponovo stupe u kontakt, nakon desetljeća ne viđanja i ne komuniciranja, Tony pokušava biti engleski opušten i duhovit. Međutim njegov humor djeluje sarkastično. Za životnu situaciju u kojoj se nalazi Veronika usputne lakomislene pošalice i dosjetke predstavljaju upravo nepodnošljivo trućanje.

Ponovimo to još jednom, ovoga puta u kurzivu: zanimljiva je ta Barnesova opaska o "ozbiljnosti", i posebno njegova namjerno neprikladna upotreba humora. Možda je ovdje riječ o internom dijalogu s britanskom književnošću, u pravilu pretjerano ovisnoj o "neozbiljnim" temama i šaljivđijiskom humoru. Ako i jest želio ući u taj dijalog Barnes je to učinio na pravom mjestu. "Osjećaj kraja" je decentan i fino ozbiljan roman. Sam vrh onoga što britanska književnost trenutačno nudi.

 
Julian Barnes: "Osjećaj kraja"
Preveo Borivoj Radaković

V.B.Z., 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )