U životu postoji posebno nevidljivo pravilo da se sve ono što je započeto jednoga dana, prije ili kasnije, mora i završiti. A to i nije neka radost. Ništa ne dolazi u pravo vrijeme, život nam ništa ne daje u onom trenutku kada smo spremni. Zbog toga nereda, zbog toga kašnjenja dugotrajne su naše boli. Mislimo da se netko poigrava s nama.

No jednoga dana ipak primijetimo da u svemu postoji čudesan red i poredak... Dvoje se ljudi susretne u pravom trenutku, ni dan prije ni dan poslije... Tek kada su spremni, i to ne prema svojim sklonostima ili strastima, već prema nalogu nekoga nesavladivoga kozmičkog pravila, baš kao što se i nebeska tijela susreću u beskonačnom prostoru i vremenu, točno u jednoj sekundi, i to u sekundi koja je samo njihova u tom beskraju prostora i unutar svih tih milijardi godina.

A ti, zapravo, nisi istinski željela tu ljubav. Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera, ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro... u tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi tek neznatna.

Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne. Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Voljeti treba hrabro.

A ti si učinila najgore što žena može učiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.



«Nesretne ljubavi ne prolaze», baš kao u ovoj priči o Ester. Još jedan blistav i raskošan dar čudesne ljepote majstora Sandora Maraia, klasika suvremene europske književnosti, pisca glasovitog romana «Kad svijeće dogore».

Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar, te se okušava u pisanju na njemačkom, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti definitivno odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. 

Tridesetih godina biva zapažen po svojem preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve mađarske osvrte o Kafkinim djelima, a u novinskim člancima izražava izuzetno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije „Kad svijeće dogore“, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. 

Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom europskog književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.  

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.