Za Bodardičine protagoniste na prvom je mjestu odgovornost prema obitelji, potom prema caru, a sebstvo je gurnuto u prikrajak, možda nezadovoljno no pacificirano nekom od stotina dostupnih distrakcija. Bodard svoj svemir ne piše kao anti-utopiju, niti se išta od spomenutog nameće kao primarna tema. Svijet je dan i u njemu se može samo egzistirati na rođenjem ili zaslugama dodijeljenom mjestu.

'Zid Mediteran' nastavlja davno započetu borbu u vremenu koje ima malo ili nimalo strpljenja za empatična razmatranja ljudskih ili civilizacijskih problema. Upitna je retorička zavodljivost i diskurzivna snaga te i takve borbe, no to nije problem samoga stripa koliko same umjetnosti. Priče o egzilu i egzilantima nisu se pojavile jučer, a neće ni prestati sutra.