Antikvarijat razumijem i kao mjesto odgoja. Naime, nije rijedak slučaj da netko naprosto uđe u antikvarijat, bez posebnoga povoda i bez ciljane knjige ili knjiga koje će kupiti. I izađe s knjigom koju nije namjeravao uzeti, koju ste mu vi predložili, postavljajući se tako i u funkciju onoga koji odgaja.

Moramo stvoriti klimu da kad knjiga dobije nagradu Đalski ili Nazora ili Kamova ili novu nagradu Fritz... da to automatski diže interes i prodaju, s dobivenom nagradom knjiga je izdvojena, ona je već prošla određenu selekciju i tu se nema što više misliti, trebate je pročitati. Tako je vani, tko dobije Bookera ili Goncourta to se ništa više ne razmatra, kupuje se i čita, i to bi bilo predivno da se jednog...

S obzirom na to da je izdavanje knjige sve skuplje te da se na knjigu sve više gleda kao na luksuz, ne treba čuditi da nam je prije pet godina prosječna naklada bila oko 1000 primjeraka, prošle 750, a najveći se broj knjiga objavljuje u nakladi od 500 primjeraka. Za neke naslove to je visoka naklada, ali bi svako daljnje smanjivanje utjecalo na pojedinačnu cijenu i time potpuno zaustavilo prodaju.

Na kraju, nakon što se prašina slegne, s ili bez nagrada, recenzija... ostajete sami s vašim djelom, tako da je bolje nastojati biti najbolji što možete. Drugim riječima: kad pišem, pišem ono što bih voljela čitati, u čemu osobno uživam u pisanju. Moje pisanje možda nije potrebno svijetu, ali potrebno je meni; ako mi prestane biti potrebno, onda nema razloga da nastavim raditi.

Intenzitet medijske recepcije Sandorfa izuzetno se podigao prije tri-četiri godine, kada smo se ustalili na produkciji od približno dvadeset i pet knjiga godišnje. Tek tada su mediji i publika zaokružili sliku o Sandorfu, i sada iščekuju da ih svako malo Sandorf iznenadi s nekim novim provokativnim ili enciklopedijskim naslovom. Nije lako zadovoljiti ta očekivanja, ali je jako stimulativno.