Čitatelja unatoč suhoći tj. jednostavnosti stila prati osjećaj da je riječ o tekstu epskih proporcija. A zbog alegoričnosti, zbog preklapanja svjetova možda bi najtočnije Herrerinu prozu prozvati halucinantnim realizmom.

Kad se običnim ljudima da prostora ili vremena u medijima ili filmovima ili tv serijama onda ih predstavljamo kao primjerke, slučajeve, reprezentacije nečega. Nikada ne dobiju šansu biti ono što jesu, koriste ih samo kako bi nešto dokazali.

Dovoljno je samo napisati istinitu, a lijepu, priču, ne mora biti stvarna, naravno, da to bude književni aktivizam. Takva priča će odraditi svoje, samo je treba izreći. Naravno, istinitost, pokušaj da se nadvlada varka, nije samo u sadržaju, već i u jeziku koji je s razlogom 'nečist', političan, lascivan, nabijen koječim, i u načinu koji biramo kako bismo nešto rekli.

Zbirka tj. labavi roman obiluje klasičnim toposima (kasino, boksački ringovi, luksuzni hoteli), tropima i motivima kriminalističkog romana, usto u tijelo teksta ugrađuje opreku mala sredina – metropola) te portretira gubitnike i pobjednike, najčešće gubitnike hrvatskog post-tranzicijskog sna koji je u najmanju ruku, za gubitnike barem, čisti košmar.

Čumandrino stihovlje nevjerojatno je elegantno, somnabulističko i više od svega, nevjerojatno slikovito. Tu su njegovi uobičajeni motivi, Mjesec i nebo, Novi Zagreb, jutro i grad; sve to gledano kroz koprenu, kao kad se prisjećaš djetinjstva. Obrisi njegovih slika su meki, njegova vas divlja mašta uvijek nanovo iznenadi.