Idealno štivo za plažu ili za ostati doma pod dekicom. Mračni coming of age koji vjerno dočarava nestabilnu državu (u tome će se mnogi čitatelji s ovih prostora pronaći), školske dane i seksualne i ine frustracije. Gotovo da ćete svakom novom stranicom osjetiti miris groznih dezodoransa.

Recentna pjesnička proizvodnja na našim prostorima je najvećim djelom kastrirana konformizmom, oportunizmom, željom da se što mimikričnije uklopi u zadani horizont očekivanja. Ukratko, riječ je dobrim djelom o pjesništvu lijepih duša, ugniježđenih u tople papuče očeva. To je pjesništvo koje ne riskira. A poezija mora biti bomba u jeziku.

Riječ je o predivno i jednostavno ilustriranoj knjizi pisanoj iz infantilne perspektive (ali nimalo infantilno napisane) čiji je jezik zaigran i magičan. Afonso Cruz kao da je u stanju ukloniti sve što mu sužava pogled na svijet i pisati čistim jezikom bistrog, znatiželjnog, ali i nemirnog djeteta. Ako niste potpuno otupili i uronili u krajnji cinizam 'Knjiga godine' će natjerati nešto u vama da zapleše...

Čitatelja često prati osjećaj da je zapeo u nepreglednoj koloni automobila. Rješenja koja autor koristi, a koja nalikuju krpanju rupa više su Deus ex machina nego potezi zrelog, uvjerljivog pripovjedača, a posebno je iritantno kako autor ima čitatelju potrebu objašnjavati neke svoje pripovjedne postupke.

Čitatelja unatoč suhoći tj. jednostavnosti stila prati osjećaj da je riječ o tekstu epskih proporcija. A zbog alegoričnosti, zbog preklapanja svjetova možda bi najtočnije Herrerinu prozu prozvati halucinantnim realizmom.