Načitan, obrazovan, i otvoren prema raznovrsnim utjecajima, Bowie nije nalik na prosječnu rock-zvijezdu. Morley pedantno prati te formativne utjecaje: od učitelja Owena Framptona (oca Petera Framptona!), pa nadalje. Bowie je spužva, sve ga zanima, od američkog nogometa, Elvisa i Little Richarda, preko Mingusa, Stravinskog i Brela, pantomime i kazališta, 'Kabineta doktora Caligarija' i njemačkog...

Moj prigovor nije usmjeren na način na koji se autor prihvaća Bowiejeve glazbe, već zbog de facto izostanka njegova bavljenja glazbom i gotovo isključivog fokusa na tekst. A uz dužno poštovanje Velikom Umjetniku, da je iza sebe ostavio samo svoje tekstove, ne bi ga se danas više nitko ni sjećao.