U ovoj zbirci mnogo je pitanja, ona ne pretendira na konačnost odgovora već otvara mogući put ka njemu, iako je to u konačnici odgovornost samog čitatelja: autor tek nudi bravu za ključ koji tek treba pronaći i koji je kod Gogosa raspršen preko niza glasova, koji su kao u teatru apsurda imenovani generički, brojevima. Kao da bi to mogao biti bilo tko od nas, naći se na ovakvom putovanju i u razgovoru koji...

Ključ vrijednosti Rimbaudove poezije ne leži u neodređenosti ili otvorenosti, barem nikako samo u tome, nego u načinu privlačenja pozornosti spektaklom, svojevrsnom ekstazom osjetila napregnutih eksplozijama boja, mirisa, zvukova i riječi. Radi se o intenziviranju osjećaja, bilo opojnim sredstvima i izazivanjem zla, bilo običnim sanjarenjem o dalekom drugom.

Živi organizam poezije u ovoj knjizi naprosto govori sve ono o čemu misli da je potrebno, o prolaznosti, o tijelu kao mjestu koje se polako urušava, iako ništa u tome nema porazno ili tragično. Ono što nas to živo stvorenje poezije cijelo vrijeme uči jest kako je sve od prirode prirodno, čežnja je ravnomjerno raspoređena životom, a žensko tijelo poprište je mnoge borbe.

Svaki zapis ove knjige došao je od žive vatre, od pokušaja da se život živi na vlastiti način, da se očuva autentičnost, povjerenje u svijet čak i kad se naizgled čini da nas taj svijet više ne može ni primiti ni utješiti. Jer iznad svih tih ponora stoji, kako Olja piše, ne brvno, nego olovka i mi smo sigurni da u svakom trenutku preko nje možemo prijeći bilo koju provaliju.

Poezija te odredi tako što promijeni način na koji doživljavaš sve oko sebe, ne nagradom koja dođe onda kada si već do grla u poeziji i iz nje više ne možeš izići. Poeziji me prvo privukao zvuk riječi, a tek zatim njihov smisao. Kasnije, čitajući sve više, budila je u meni niz malih eksplozija. Neke pjesme i danas čitam samo u pokretu, šetkajući po sobi. Poezija me još uvijek uznemiruje, a to što...