Progovoriti o smrti u našoj je kulturi izuzetno rijetko i izuzetno hrabro. No, kada to netko učini, to se pamti i o tome se desetljećima priča. Čak toliko glasno da zapis o smrti nadglasa druge autorske zapise istoga pisca... Smrt kod Jelenovića naprosto živi u svijetu, u njegovu susjedstvu, skriva mu se pod jastukom, drsko i otvoreno odgađa posljednji napad na tijelo, jer zna da se radi o srazu u kojemu je,...

Izranjajući iz prostora-nakon-prostora mišljenih na način teritorijalnosti, u vremenu nakon vremena svih prohuhjalih postova, pogled je jedini jamac stvarnosti svijeta kao percepcije. Ili, kada je riječ o Bečanoviću, svijeta koji, bježeći od granica, sam sebi postavlja granice, riječima otvarajući možda onu posljednju granicu nakon koje se može, ako se zna kako, konačno otvoriti kontinuitet. A...

Matićev "muški" ljubavni roman priča je o ostavljenom muškarcu srednjih godina, kojeg je napustila Prava, pa se sve poslije čini poput preživljavanja i neugodnog podsjećanja na prošlost. Pripovjedač u 1. licu, u romanu koji nema čvrstu fabulu, prepliće epizode koje se tiču propale ljubavi i patnji koje mu je prouzročila, sa onima svakodnevnog života u kojem mu je živjeti i djelovati.

Jezik kao energija bogova i demona... Jer, on uvijek radi suprotno. Dok smo tu na zemlji, imaginativnošću, nepredvidljivošću, zaigranom slobodom sustava, diže nas u nebesa, a kada smo u nebesima, tada nas, i to ničim drugim nego redom riječi, vraća na zemlju. Izmjenično s njime i njima putujemo od postojbine do postojbine. Unutar realizirane metafore gubljenja tla pod nogama, jezik je ono što jest (ostalo)...

Temeljitost kojom se nakon rata "prešućivao, tajio i zaboravio“ nestanak Židova bio je "perfidan“; gotovo pa djelovanje istog onog društvenog organizma koji je okotio i holokaust. Mičući paučinu s tog zaborava Sebald skuplja stare fotografije, razgovara sa suvremenicima i obilazi mjesta kroz koja su njegovi emigranti prošli. Naposljetku, i doslovce preskače jedan stari zid, kako bi vidio...

Dubravka Ugrešić ovim je romanom uspostavila razgranat poetički inventar na stiliski zavidnoj  razini koji se kreće od problematiziranja predimenzioniranog (ženskog !) narcizma i desakralizacije mitskoga, preko gomilanja folklorističkoga kao opijuma za narod (nije li Thompson amblem suvremenog hrvatskog folklora, pita se autorica) do prikaza suvremenosti koja iz tradicije naslijeđuje miješani potpourri...