U četverokutu autorske svijesti, zbilje, lirskog subjekta i jezika i očituje posebnost Valentova pjesništva. Naime, autorska svijest na neki način kontrolira i komentira sve što ulazi u tekst, ona određuje intonaciju i perspektivu kojima se motri zbilja i tretira jezična frazeologija, kojima se motri objekt i svi s kojima se on susreće.

Elif Shafak je jedna od onih spisateljica koje pažljivo sastavljaju mozaik opusa i čije knjige tako treba i čitati, kao izraze prepoznatljiva svjetonazora. Zagovarateljica političkih i osobnih sloboda, nomatkinja i ljubiteljica stihova Hafiza i Rumija, Shafak smatra da svaka istinska debata, kao i zaljubljivanje, transformira sudionike.

August i Julija, (čija je priča i samog Williamsa nagnala na početak rada na romanu) pričaju onaj dio priče koji je nemoguće iščitati iz korespondencije ‘znamenitih Rimljana’ - duboko osobnu cijenu igranja uloge na pozornici svijeta, virkanje kroz blago odškrinuta vrata neproničnosti onoga što sačinjava čovjeka i njegovu sudbinu.

Lidija Dimkovska u oba se romana usredotočuje na tematski čvor nepripadanja, isključenosti, otpadništva, ukratko - drugosti, koja kod njezinih protagonista može biti nacionalnog, vjerskog ili ekonomskog predznaka. Zaokuplja se animozitetom između Makedonaca i Albanaca, katolika i pravoslavaca, antagonizmom istoka i zapada ili pak pojedinih sastavnica nekadašnje Jugoslavije, a u užem smislu nepovjerljivosti...

Ako poezija doista dolazi iz onostranog, onda je ova knjiga iskustvo blisko nadzemaljskog, mitološkog. Ona je puna zime, suprotstavljene toplini koja isijava iz ognjišta u kući, oko kojeg autorica okuplja likove koji su svojevrsni nosioci narativa u svakoj pjesmi, a to su članovi obitelji, bake i djedovi, koji su na granici između zemaljskog i prekogrobnog cijelo vrijeme, kazivači skrivenog i suptilnog u...