Usprkos performansu kao nul-točki knjižne konzumacije i upućivanju na internetski „izlog snimaka“ umjetničkoga kolektiva, važno je napomenuti da knjigu možemo, sa svim njenim prividnim nedovršenostima, recepcijski gustirati neovisno o (ne)uknjiženom kontekstu. Upravo je to ono što knjizi dopisuje osobitu vrijednost, estetski zamah realiziran dominantno stilski neutralnim, korespondentnim zalihama jezika.

U Jurakovoj knjizi na djelu je svojevrsni dnevnik egzistencije čiji je esencijalni sastojak (i) umjetnost, dnevnik koji, moglo bi se reći, stapa autobiografsko, autofikcijsko i umjetničko, sinkopiranim ritmom povezano s uže poetskim segmentima (koji također nisu lišeni autofiktivnog), s tim da su ti segmenti najčešće jako daleko od standardnije shvaćene poezije, pa i poezije u prozi.

U doba sveopće dezorijentiranosti gdje se svakakve grozote trpaju pod osviještenu žensku književnost, gdje autorice koje su se godinama opravdano borile protiv sumnjive odrednice ženskog pisma odnedavno histerično zahtijevaju da ih se nagrađuje upravo i samo zato jer su žene, moram zaključiti da smo sretni što postoji Tena Štivičić koja živi feminizam u najzdravijem obliku.

Od vremena kada su braća Strugacki napisali svoj roman do danas prošlo je šezdesetak godina. Mnogo se toga promijenilo, no čini se da je danas 'Teško je biti bog' još aktualniji i provokativniji nego u doba svog nastanka. Nije potrebno putovati do druge planete: neizrecivo siromašnom dijelu čovječanstva u, recimo, Africi netko se iz evropskog višeg sloja doista može doimati poput boga.

U Nagulovljevu romanu aktualizirano je mnoštvo dnevno-političkih i društvenih pitanja, među ostalim, pitanja zapošljivosti mladih u obrazovanju i kulturi, odnosa društva prema kulturi i književnosti, pitanja zanemarenih i instrumentaliziranih branitelja, politikanstva u malim sredinama, prekarnoga rada i posljedične egzistencijalne nesigurnost itd.